Pišu: Romano Bolković i Denis Kuljiš

Ako je miopični hrvatski nacionalizam išta devedesetih priželjkivao, onda je to transport Berlinskoga zida na Drinu: podići Zid između Zapada i Istoka na granici Hrvatske i Srbije, bilo bi to ostvarenje ultimativnoga sna; jsano, i opet je to optika ovdašnje provincijalne geopolitike, koja i na WWII u ovim krajevima gleda tek kao na separatni obračun Hrvata i Srba.

Ono paradoksalno nahodi se u činjenici da danas, kad pitanje Ukrajine postaje ključno pitanje hrvatske vanjske politike, kako to tumači Dejan Jović, jer “ista dilema koja postoji u pitanju Ukrajine postoji i u pitanju Srbije, budući da se stvaraju granice između Europe i Drugog tako da se stavlja se rampa na daljnje širenje tzv. nepostojećeg (a zapravo vrlo postojećeg) “Zapada”.”, danas se takva tumačenja događaja upravo s tih hrvatskonacionalističkih pozicija – odbacuju! Nevjerojatna je ta iznenadna hrvatska nacionalna rusofilija: iako se, jasno, pojma nema zašto Hrvatska svoju samostalnost dobrim dijelom duguje i drugu Kobi ( vidi: samoodređenje ) odjednom se u negativnoj formi slavi ovo rađanje novog europskog bipolarizma, slaveći valjda Rusiju i Putina kao agens te polarizacije. Jović doduše konstatira da se uspostavlja novi bipolarni poredak u Europi koji je u nekim njenim dijelovima možda i višepolaran: s Turskom i SAD-om. Dodaje:

“Retorika iz 1990-ih više ne odgovara događajima, niti duhu vremena. Može nam se dogoditi vrlo lako, da živimo na granici novog “Berlinskog zida”, sa svim problemima koje sobom nosi pozicija neke nove “Vojne Krajine”. To je najgori mogući scenarij s dugoročnim negativnim posljedicama za liberalizaciju i demilitarizaciju Hrvatske. Pozicija granične zemlje, naročito ako imate 4,3 miliijuna stanovnika i 1,300 km sve tvrđe granice između EU i Drugog, mogla bi nas učiniti permanentnim “braniteljima Europe”. Dakako, na drugoj strani granice bit će “branitelji od Europe”. Naši međusobni ratovi tad bi dobili “europski” kontekst uz visoko prisustvo SAD i Turske. Naravno, i na međunarodnom planu – back to the 1990.s, ili čak (u optimističkoj varijanti) – Back to the Cold War.”

Fascinantno je da je ovo deskripcija mračnog predmeta želja hrvatskog nacionalnizma, koji ne prepoznaje ostvarenje vlastitoga sna!

Sve je tu: poopćenje separatnih antagonizama do razine europskih i globalnih, podjela Istok – Zapad na granici Hrvatske i Srbije, mitski antagonizam Europe i barbara kao konflikt Hrvata i Drugih! Nevjerojatno, no naši nacionalisti, posve preparirani kritikom EU, neoliberalizma i Zapada – i to je vrlo profana tajna ove konverzije: u međuvremenu Hrvatine su počele prezirati zemlje na koje su gledali s bauštele – prirodno inklinirajući svim oblicima despocija – to je drugi razlog: urođeno hrvatsko oduševljenje za Očeve Domovine, od Starčevića, preko Radića, Mačeka, Pavelića, Tita do Tuđmana – slave Putina i matušku Rusiju.

Teško je odabarati stranu, napisao je uvodno Denis Kuljiš. Elaboraciju zašto donosim in extenso:

“Teško je odabrati stranu, zar ne? Sjećam se izvanrednog broja Mladine koji je izašao prilikom napada Ante Markovića na Sloveniju, kad su u uvodniku objavili da će nastojati očuvati nepristranu objektivnost. Globus je pak, kao što znaš, bio na “našoj” strani. Da sam kijevski rogue novinar i u ovim trenucima – a to su pravi trenuci – pokrećem nezavisni tjednik “Tremsin”, bio bih, naravno, na ukrajinskoj strani, ali protiv svih onih desničara i ostalih lupeža koji će se neminovno pojaviti na domaćoj sceni. Promovirao bih nekog jejlskog profesora koji se vrati u Kijev s liberalnom popudbinom iz Novoga svijeta, bez obzira hoće li se taj za dvadeset godina pretvoriti u ortodoksnog fanatika i u vjerskom zanosu istodobno postati blizak sufijskim misticima u Dagestanu. Ali ako me pitaš na čijoj sam baš ja sada strani, moram reći da za sada nisam ni na čijoj, ali ću podržavati sve one koji budu pridonosili stišavanju sukoba i njegovom pragmatičnom razrješenju. Znači, bit ću kao svi oni Zapadnjaci koje smo mrzili kad su nam govorili da je najvažnije neodložno uspostaviti mir, a mi smo govorili da nam je pravda važnija od mira, a zatim smo podjednako prezirali Charlesa Redmana koji je “iskovao tupo oruđe Daytonskog sporazuma”. Ali, s OVIM iskustvom, znam sada – za nas ostale, koji nećemo sudjelovati u ukrajinskim katarzama i voljeli bismo da nas sve to skupa što manje košta – a tako su i oni nekoć promišljali, no mi sad znamo kao što su i oni sluili da će nas koštati teških milijardi, na koncu u Ukrajini više od tih 25 kako se sad predviđa, da, bit ću za one koji se priklone mirotvornim i pragmatičnim rješenjima a sposobni su da ga sankcioniraju – dakle za Putina, onda za neko kijevsko građansko ili mejnstrimsko ili oportunističko nacionalističko vodstvo koje će pristati na krimski Z-4 sporazum, itd. Bit ću protiv desničara, protiv seoskih ustaša i gorskih četnika, te protiv ovih briselskih idiota koji će ići tamo da se prave važni kao de Michelis i drugi korumpirani europski anti-lideri koji su kod nas dolazili, zatim protiv engleskih kvazintervencionista koji uvijek dođu s nekom visokoparnom agendom, ali zapravo gledaju bi li se mogli ugraditi u neki deal s prodajom telekoma, jer njihova diplomcija i obavještjna služba zapravo žive od takvih komercijalnih pothvata, jer im zbilja ne treba svjetska špijunaža za Englesku i Wales. I protiv Frncuza, koji će doći da slučajno ne zaostanu ako se mogu eksponirati, kao Hollande, koji je u Centralnoafričkoj Republici pozirao ispred nekog kilavog francuskog helikoptera jer doma ima poteškoća nakon što mu je nevjenčana žena u ljubomornom bijesu skrhala noćnu posudu Luise Quatorze. Bit ću za tetu Angelu koja će diskretno, iza flanjke pokušati pomoći Putinu i nekim umjerenijim ukrajinskim vlastodršcima da ispod žita naprave sporazum. Da. Evo, tako će, mislim, otprilike biti s mojim kompliciranim nagnućima… Ali, možda me događaji iznenade, pa okrenu u nekom drugom smjeru.”

Da, to je jedini mogući izbor: mir! Nevjerojatno je ovo tradicionalno hrvatsko zajapureno nerazumijevanje činjenice da bi upravo takva bipolarizacija Euorpe kakvu priželjkuju restauracijom Berlinskoga zida na Drini, da bi takav limes bio tek tanka crta između hladnog i još jednog balkanskog rata koji bi bio i svjetski.

Idealističke ideje kao što je ona spomenuta o osovini Berlin – Moskva, tj. ideje koje europsko ujedinjenje vide mogućim tek u deamerikanizaciji Europe, kao i ona Józefa Klemens Piłsudskog, o Međumorju, koja bi pak nasuprot da poništi ruska osvajanja, puki su idealizam. Kako je krenulo, dobrodošli u Drugi hladni rat!