Piše: Edit Glavurtić, slikovnost: Vlasta Delimar

Suzdržavanje je, kao i sve drugo, postalo modni trend, o njemu se bez zadrške govori javno, glasno i veoma površno. Prolistam li ovih dana novine sigurno ću naći informaciju čega se koja javna ličnost u korizmi namjerava odreći, tko u narednih četrdeset dana neće pušiti, jesti slatkiše ili pjevati. I, što s tim?

Koji je smisao tog suzdržavanja, osim što puni stranice novina, na dvije minute zaokupi pažnju čitaoca koji će nakon pet minuta cijelu stvar ponovo zaboraviti.

Moram priznati da mi smisao te i takve apstinencije nikad nije bio do kraja jasan.

Mogu se odreći nečega, ali tada to čega sam se suzdržala trebam dati nekom drugom. U opipljivoj novčanoj protuvrijednosti.

Inače ti nepojedeni slatkiši donose dobro isključivo mojoj liniji i mom zdravlju, ali… to se onda zove dijeta, a kakve to veze onda ima s korizmom i postom koji je duhovna kategorija?

Svi smo mi skloni sami sebe malo zavarati pa stvari nazivati imenima koja nam odgovaraju i stvaraju o nama ljepšu sliku, čak i onda kad ta imena nemaju veze sa stvarnošću.

I nekako mi se u svemu tome čini da bi suzdržavanje od onog što iz usta izlazi imalo puno više smisla od suzdržavanja od onog što na usta ulazi.

Ogovaranje, ishitreno prosuđivanje, osude, oštre riječi… sav otrov koji nisam izgovorila ima mi nekako veću težinu od čokolade koju nisam pojela, pića koja nisam popila ili cigarete koju nisam zapalila.

Zato otvoreno priznajem da se u sljedećih četrdeset dana neću odreći ničega čega se i inače ne bih odrekla.
A ako baš nešto i bude, o tome ću šutjeti.

Jer je istinsko suzdržavanje potreba za pročišćenjem, a takvo poniranje u vlastitu dušu intiman je čin, koji se živi u dubinama, i tišini. Van svake mode, i svakog vremenskog i kalendarskog okvira.