Piše: Marijan Grakalić

Uoči rata u nas, kako je svojedobno ustvrdio naš prvi ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac, na Borovo selo tri su rakete jednog maglovitoga popodneva 1991. godine ispalili Gojko Šušak, Vice Vukojević i Branimir Glavaš. Kasnije su sva trojica obnašala visoke dužnosti u vlastima republike Hrvatske. Za najkrvavijega dana demonstracija u Kijevu kada je ubijeno stotinjak ljudi i još najmanje toliko ranjeno, osumnjičeni su nepoznati snajperisti koji su s krovova pucali i na demonstrante i na policiju. Liječnici tamošnjih bolnica ustvrdili su kako rane na tijelima imaju isti ”rukopis” i da u pronađeni meci isti, a još je neshvatljivije to što nova koalicija koja je preuzela vlast u tom dijelu zemlje odbija provesti istragu. Naravno, ne radi se ovdje o našem trojcu iz 1991., i nekakvom njihovom vikend aranžmanu. Cijeli je slučaj isplivao nakon što je u javnost procurila snimka telefonskog razgovora estonskoga ministra Urmasa Peata i barunice Chatrine Ashton visoke predstavnice EU za vanjske poslove i sigurnost te potpredsjednice Europske komisije o tom masakru gdje su iznesene njihove sumnje da je istog organizirao netko iz nove ukrajinske koalicije a ne odbjegli i po nekim izvorima već nastradali predsjednik Janukovič. Ako se to pokaže točnim svrstavanje političke nomenklature Europske komisije uz nove ukrajinske vlasti uspostavljene ubijanjem vlastitih građana moglo bi postati veoma otežano, ako ne i dvojbeno. Zasigurno je da će se morati tražiti odgovornost iako je i sada već sve jasnije kako se u Kijevu nije bilo radilo ni o kakvom ”spontanom” događanju naroda nego o organiziranom događaju u koji su izgleda upletene neke europske zemlje i njihova službena lica. Zabrinjavajuće je da trenutna uspostava vlasti u Ukrajini posve zanemaruje sporazum kojeg je potpisala prijašnja vlast i oporba u prisutnosti trojice ministara vanjskih poslova iz zemalja članica Unije.

Ruski interes za Krim i druga uglavnom Rusima nastanjena sjeverna područja Ukrajine zbiva se, barem za sada, bez toga da se narod gađa snajperima ili raketama. Moskva tvrdi kako se u to miješa jer želi zaštititi sunarodnjake u Ukrajini ali i na pismeni poziv već spomenutoga odbjegla predsjednika Ukrajine Janukoviča, iako je ovaj dan prije nego što je njegovo pismo čitano na Vijeću sigurnosti UN-a izjavio kako nema potrebe za ruskom vojnom intervencijom. Radi se o čovjeku koji je također prije koji mjesec prekinuo pregovore pristupanju Ukrajine Europskoj uniji i potpisao zanimljiv ekonomsko-politički ugovor s Rusijom.

Prisutnost unije i njezinih političara i službenika se u zapadnom dijelu Ukrajine tumači dobrodošlim. Dapače, s robije puštena premijerka Julija Timošenko apelirala je na zapad da učini sve što može kako bi se Rusija povukla s Krima. Pri tome pozvala se na ugovor iz 1994. godine kojim Velika Britanija i SAD garantiraju sigurnost zemlje u zamjenu za nuklearni arsenal zaostao iz sovjetskog perioda. Spomenimo kako je najbolji posao najbolji trgovine plinom za Ukrajinu i Zapad bio realiziran u upravo u mandatu Julije Timošenko. Ruski energetski div Gazprom danas je snažno prisutan na njemačkom tržištu kojeg opskrbljuje s trećinom njemačke potrošnje, a savjetnik kompanije je bivši njemački kancelar Gerhard Schroeder. Dogovor s Gazpromom također je i važan dio sporazuma velike koalicije u Njemačkoj i jedan od prioriteta europske vanjske politike, barem do sada.

Pitanje je uostalom, može li Zapad išta učiniti za Ukrajinu? Ekonomska pomoć tu je tek ambulantne prirode jer većina ukrajinske industrije i energetski i proizvodno ovisi o Rusiji i ruskom tržištu. Gubitak Rusije kao partnera za Ukrajinu nema alternativu u zapadnim tržištima kao niti u nekim realnim energetskim mogućnostima Europe koja i sama dobrim dijelom ovisi o Ruskom plinu. Unija sigurno neće otvoriti stotine tisuća novih radnih mjesta za ukrajinske radnike kad ovi ubrzo ostanu bez posla, dapače, pokušati će se na svaki način obraniti od širokog vala gladnih proletera s istoka koji bi potencijalno mogli nagrnuti u zapadne metropole trbuhom za kruhom.

Iako su SAD i Velika Britanija nagovjestile kako će veoma skoro, a što moguće znači da su već tamo, u Ukrajinu poslati svoje vojne promatrače, to ne znači da bi se te zemlje ili druge zemlje Unije mogle otvoreno vojno angažirati. Iako Ukrajina nije članica NATO-a i ne može se pozvati na peti amandman Sjeverno-atlantskoga pakta o obrani, Vijeće NATO-a suspendiralo je u međuvremenu odnose s Rusijom i odlučilo osnažiti odnos s Ukrajinom. No perspektive vojne opcije u rješavanju Ukrajinskih problema nisu realne. Moskva tvrdi kako su pro-ruske snage na Krimu i drugdje izvan njezine kontrole, odnosno da se radi o obrambenim odredima stanovništva, dok su pak Francuska i Njemačka diplomacija ponudile plan rješenje ukrajinskoga problema u vidu formiranja vlade nacionalnog jedinstva i raspuštanja raznih ekstremističkih milicija (valjda i onih četničkih koje su nedavno stigle u pomoć ”obrani” Krima iz Srbije). Kremlj nije još ništa rekao o tim prijedlozima, ali je neki dan isprobao novu balističku raketu o čemu je protokolarno obavijestio američku stranu.

Za Rusiju je sada kako se vidi na sceni veoma povoljan razvoj situacije, ograničen na pomoć i podršku njima lojalnih snaga na Krimu, gdje je uz to i 11.000 pripadnika Crnomorske flote, i drugdje gdje jača autonomija područja sklonih Rusiji zbog nacionalnog sastava stanovništva. Moguće je da se Ukrajina u budućnosti podjeli u dvije jedinice, zapadnu pro-zapadnu i istočnu pro-rusku, a da opet to ostane jedna država koja je i sada to tek samo na papiru. Sve je očitije kako je Samuel Huntington, koji je u svojoj čuvenoj knjizi ”Sukob civilizacija” o ideološkom i strateškom izgledu svijeta u 21. stoljeću bio u pravu jer je predvidio raspad Ukrajine po granici današnje podjele. Naime, Huntington je tu liniju zamislio i kao onu što dijeli dvije civilizacije, onu zapadnog i onu istočnog kršćanstva. No pozadina toga ipak je druga, ne tek vjerske prirode.

Nije neobično što svaki povijesni događaj u svojoj pozadini ima i neki ekonomski interes. Rusija tu ne gleda na istok Ukrajine kao na neko veliko tržište već na način da osigura svoja ulaganja i prevlast u već i tako bankrotiranoj Ukrajini, te ujedno na taj način ”osigura” i Sevastopolj kao njoj bitnu ratnu luku. U tom kontekstu u odluka ruske Dume da se, ako bude potrebno, dopusti vojna intervencija u Ukrajini govori o ozbiljnosti ruske politike i njezina interesa za prisutnost na širem okruženju. U tom kontekstu i Euroazijska unija kao i Savez za pravo naroda koji su zamišljeni u nekoliko generacija, još od Nikolaja Trubeckoja, Pjotra Savickog i Lava Gumiljova pa sve do Vladimira Putina, ali i ruskih teoretičara euroazijstva kao što su Vladimir Lepjohin, Aleksej Vlasov, Pavel Zarifulin, Jurij Kofner i drugi, ima za cilj da ustanovi rusku efikasnu gospodarsku i interesnu zonu u drugim susjednim državama ili njihovim dijelovima. Istodobno, to daje mogućnost da se samoproglašene ruske autonomije na područjima drugih država, u ovom slučaju Ukrajine, uvijek obrate za pomoć Rusiji.

Ono što je jedino izvjesno jest nestabilnost Ukrajine, jer, kako god da se razriješi spor to neće umanjiti bipolarnost između istoka i zapada i njihovih hegemonija.

Rusija je, barem za sada, već na početku ostvarila svoje bitne ciljeve, kontrolira Krim i time ne dozvoljava narušavanje svog geo-političkog statusa. Zapadna politička retorika protiv Moskve za sada izgleda ne pogađa svoj cilj. No, dobro je da ona trojica s početka priče opet ne pucaju iz mraka.