Piše: Izet Medošević

TARANTINO. Krenuo je lijevim krošeom, 90 kila, iz ramena. Dao sam se ulijevo, skoro bacio, da ostane sam sa svojom silinom. Ispred njega našla su se staklena vrata. Razorio se staklom i samim sobom. This monkey goes to heaven. Prišao sam mu s leđa i opalio ga vratima od kojih se onesvijestio. Jednostavno sam ih naglo otvorio i mogao je gledati van. Dijelom tijela (glavom) više nije bio u stanu, bio je na balkonu. I tu je i ostao. On koji krvari nasmrt i ja koji sjedim za stolom i gledam u sliku na zidu. Stojnićeve Ptice. Sviđa mi se glas cure iz Pixiesa. Tako je čist, nenametljiv a super važan. Monkey je još životario neko vrijeme, krkljajući i hropćući.

Jedan reketar manje. Krv se cijedila s balkona i on je utihnuo. Mačke su se okupile ispod balkona i lizale krv. Svako zlo za neko dobro. Promijenio sam ploču. Stavio sam Razum i bezumlje, prvi album Majki, jedan od najboljih albuma s ovih prostora, kako sada zovu Jugoslaviju. U tom su rangu od rock albuma još: Dnevnik jedne ljubavi, Sexin – No sleep till pussy, Crno-bijeli svijet, Pljuni istini u oči i neki albumi beogradske novovalne scene. Naravno i Letov prvi album. Svirala je Divlja duša. Čudne misli u ovakvoj situaciji, ipak je posrijedi ubojstvo, zapravo više samoobrana, ali tko će u to povjerovati?

Vrijeme je za odlazak. Nisam imao živaca za organe zadužene za utvrđivanje istine. Prekopao sam reketarove džepove i otuđio mu 6500 eura, sasvim dovoljno za aviokartu ili brodsku kartu do Italije pa otamo u Indiju u neku komunu. Vrijeme je za duhovno uzdizanje. Prošao sam polovicu života. Otišao sam u podrum po vapno, zaprašio truplo i prekrio ga stolnjacima. Tendu sam spustio do kraja.

Nije parodija, ali stvarno je bilo vrijeme da se krene, a kao što znamo – najbolje se putuje kad putuješ sam.