Piše: Edit Glavurtić

Kako uopće pisati o velikoj umjetnosti, kad su u njenoj blizini riječi nedostatne?

Kad iz njihove mreže osjećaj klizne poput ribe, pa sve zapisano djeluje blijedo i nedostatno. A u umjetnosti, osjećaj je sve. Događalo mi se da stojeći pred slikom ili skulpturom, slušajući određenu glazbu samo nestanem u vrtlogu koji me bezglasno upije, a ja se tonući prelijem preko svojih rubova, cijelim tijelom; kosom, koljenima, grlom skupljenim u čvor. I čujem da mi nešto govori, nešto važno, što će me preobraziti, neprevodivo u riječi, pa samo gledam i upijam, nijema.

Nikad nisam vidjela neki Michelangelov kip, no sasvim sam sigurna da u blizini Mojsija ili Piete ne bih mogla izustiti ni riječ. Neću nabrajati oltare i stropove Sikstinske kapele, skupture, kupolu Crkve svetog Petra, dugu listu djela navedena je u svakoj enciklopediji. Prema nevjerici i strahopoštovanju vodi me jedan jedini detalj: Davidova mramorna ruka. Živa kao da će svakog trenutka pomaknuti prst. Gledam je, i osjećam nekako da je u njoj sve. Ljudski usud, vrijeme, i neizvjesnost svega osim cilja prema kojem putujemo.

U njoj je i Michelangelo: kipar, slikar, arhitekt i pjesnik, onaj koji je rekao „Sviđa mi se da sanjam, još više da budem kamen“. Koji je od trinaeste godine pa do duboke starosti fanatično radio uživajući i crkvenu i svjetovnu pomoć Pape i Lorenza Medicija. Jedan od najvećih humanista i umjetnika svih vremena, istovremeno nesretno osamljen usprkos slavi koju je za života stekao.

I pred kraj, bolestan i gotovo slijep, izložen nagađanjima i sumnjičenjima gomile koja je sve, pa i njegovu genijalnost tumačila onako kako gomila jedino i može, prosto i prizemno.

Ipak, što je sve to u usporedbi s ovom rukom? Prašina i vjetar, ne više.

Jer ona je živa, putovala je kroz stoljeća da me dodirne, i u trenutku oljušti s mene sve nepotrebne slojeve, jedan po jedan, dok ne ostanem gola u prekrasnoj Svjetlosti, negdje izvan realnosti, zvuka i materije, istovremeno uronjena u srce šumnog života i povezana s njim na stotinu načina. Velika i mala, zahvalna i ganuta, pred objavom duha i čiste ljepote, na časak pomišljam – da, sad razumijem. Ovako je zamišljena slika svijeta.

Kao savršenstvo do kog je jedini put nesavršenstvo, posrtanje i sumnja.

Umjetnost je jedan od najljepših načina da bi se to razumjelo.