Piše: Romano Bolković

Poznato je da bezostatno podržavam politiku Predsjednika Ive Josipovića. Zna se i moj razlog: Ivo Josipović je naprosto najracionalnija osoba na današnjoj političkoj sceni Hrvatske. U dobu ludila, taj tračak razuma branit ću najbolje što mogu.

Upravo stoga, iako nikada ne komentiram rad kolega, regirat ću na ono što sam jučer vidio gledajući program HRT-a: ne, ne slažem se s Vasom da je riječ o obračunu Josipovića s Karamarkom, ali, u svemu se ostalome s Brkićem sasvim slažem; evo o čemu je riječ:

Gledao sam jučer Maju Sever i njen kratki razgovor s Krunislavom Olujićem. Bilo bi možda pretjerano kazati da bi svugdje u uljuđenom svijetu Maja Sever nakon tog razogovora dobila otkaz i prije no što bi se vratila u svoju sobu, ali nikako ne bismo mogli pretjerati kad bi razloge za takvu odluku potražili i pronašli u dobokoj profesionalnoj neetičnosti, kao i fundamentalnoj neprofesionalanosti: na prvoj godini ADU Nenad Puhovski će naučiti svakog studenta da ne zlorabi moć kamere i mikrofona, da ne privatizira mediji; zato jer kao da ne razumije osnove svoga zanata, pa ne zna da svaka javna osoba bira medij svoje komunikacije s javnošću, Maja Sever je, ako nije radila po nalogu, a bit ću dobronamjeran pa pretpostaviti njen profesionalni integritet, radila u suprotnosti sa svim dobrim običajima i pravilima struke: zato jer njima, zamislite, njima!, njoj koja je osobno Javna Televizija, njima dakle njoj Tomislav Karamarko nije dao negdje neku izjavu – a očito, s punim pravom, kako će potvrditi rad Maje Sever – ona je u studio pozvala Krunislava Olujića, bez ikakvoga razloga i povoda, bez ikakvoga opravdanja, ma i elementarnog, jer, Krunislav Olujić je jednostavno odvjetnik koji niti je političar, niti je politički analitičar, niti je na bilo koji način protagonist javnoga života zemlje, ali je prikladno prepun takove glosolalične mržnje spram Tomislava Karamarka, da bi Karamarko dobro učinio da njemu plati neko blaženje duševnih boli, jer Krunislav Olujić je – oprostite, Kruno, znamo se, doduše znam vas drukčijeg – u međuvremenu duševno obolio: čak se i Maja Sever pred kraj razgovora sasvim nezaiteresirana za tu logoreju u slobodnom kontekstu nasmijala, dijelom zbog potpune nelagode izazvane tom brbljavom afazijom, dijelom zbog zadovoljstva što je posao ipak obavljen, jer je planirana količina sranja po glavi stanovnika Karamarka istovarena po uzoru na slučaj Tomić, a dijelom jer je u Maje Sever, koju sam gledao zgranuto, kao da je to neka druga osoba, kao da je to lik ali ne i osobnost Maje Sever koju znam, znam kao solidnu novinarku, kao karakternu ženu, ipak preostala dostatna količina tog integriteta da i njoj samoj sve to skupa bude smiješno: groteskno, tužno a u isti mah komično. Jer, Kruno Olujić je naprosto – a nije siroti ni on kriv, nakon svega što su mu hadezeovci učinili – postao vlastita karikatura: trebalo bi ga voditi po kirbajima i na riječ Karamarko pustiti da satima priča kao nekoć nenadomjestivi Brankec, veliki orator Cvjetnoga trga.

Na kraju, vratimo se na početak: osobno mogu posvjedočiti da ovako nešto nije naručio Ivo Josipović, a znam da to zna i Tomislav Karamarko. Mogu to zapravo i drukčije kazati: ne da sam siguran, nego pouzdano znam da ovaj ispad nije obračun Josipovića i Karamarka. Kako znam? Znam, ali kako veli Kant, sve što sam rekao i mislio sam, ali nisam rekao sve što sam mislio; dopustite sebi da ne budete dijete pa me ne pitajte stvari na koje ne možete dobiti odgovor. U tom smislu je Brkićev protest za broj, dva preširok. Ono u čemu Brkić ima pravo, sve je ostalo: ovakav rad Dalekovidnice zaista zaziva retorziju, i ako se danas-sutra HDZ pozabavi Radmanovom imovinom – Maja je imala samo loš trenutak, i treba je pustiti na miru, kad se taština smiri, nestat će i ovakvi ispadi – što će to onda biti, osveta crnih?

Karamarka se može i s pravom kritizirati i napadati, nadasve posljednjih mjesec dana, štoviše smisleno*, ali jedno je nedopustivo, naprosto logički: istovremeno ga optuživati za lišenost bilo kakve ideološko-političke programske pozicije a onda ga proganjati kao revizionsta koji bi već spomenom antitotalitarizma zanijekao antifašizam, što je idiotarija an sich, ali, o tome više ne vrijedi ni slova napisati.

Ovo ćemu smo prisustvovali užasno je upravo s te iracionalnosti: Krunislava Olujić govorio je tipičnim jezikom mržnje, one mržnje koja nereflektirano u sebe uvraća i ono što je pobija, i kontradikciju, dokazujući još jednom da ludost nije nedostatak smisla, već njego suvišak.

Na koncu, moram kazati da mi je Krune Olujića žao: na njemu se vidi da je ta muka njegove osobne drame ostavila i vidljivog traga. Već i zbog toga Maja Sever trebala je biti bažljivija; ne s Karamarkom, s Olujićem. Jer, kako bi bilo da sutra u studio pozove Jarana, pa da on govori o bilo čemu, a ona se, ne mogavši se suzdržati, počne na kraju smijati? Neugodno, nije li?

* Temeljni prigovor Karamarku je jedan jedini: Što radiš na margini? Što nisi na centru? Gdje je bio Sanader kad je suvereno zavladao Hrvatskom u kudikamo težoj situaciji, par godina nakon smrti Tuđmana?