Piše i slika: Edit Glavurtić

Ja sam žena koja je tek u zrelosti postala lijepa. Zbilo se to u zadnjih deset godina, jer ranije, u mladosti, nisam bila. Da me vidite, nasmijali bi se i svrstali me u čist prosjek, gdje mi prema slici iz ogledala i jest mjesto. Prevelik sam esteta da bih bila neiskrena. No, usprkos tome, u njegovim očima od prvog našeg zajedničkog dana čitam nešto drugo.

Nekim čudom promiču mu zlovolje i bubice koje me uhvate kad mi naiđu „oni dani“. Čini se kao da ne primjećuje ni moje bore, ni sve jaču sjenku podočnjaka, ni kožu koja gubi elastičnost, ni nekoliko kilograma previše.

Ne vidi ništa od onog što mene toliko uzrujava, i uvijek tvrdi kako je veliki srećković jer ima tako zgodnu ženu. Pokazuje mi to kavom koju mi svakoga jutra donese u krevet, ljubicama i mimozama subotom, masiranjem stopala, kuhanjem omiljenih jela ponekad, vjerom i podržavanjem svakog mog pokušaja, načinom kako me zagrli na ulici.

Zato kažem – fućkaš ogledalo, nema ono pojma! Istina je u onim tamno smeđim očima, način na koji se smiju dok me gledaju je kao prvi sladoled s šumskim jagodama i Puccinijeva arija istovremeno. Od toga ja, obična, najobičnija postajem prekrasna labudica. Kaže se da iza svakog uspješnog muškarca stoji žena, i ja vjerujem da je to istina. Isto tako istina je i da iza svake prosječne žene koja se osjeća se kao kraljica, najljepša na svijetu stoji muškarac koji je ljubi baš onakvu kakva jest.