Piše: Eduard Pranger

Zanimljivo je bilo gostovanje Ante Tomića u Nu2. Novinar i književnik (a može i obrnuto) pokušao je objasniti svoje životne stavove, a zbog kojih su ga u Splitu zalili kantom ljudskog izmeta. Nekoliko mjeseci prije toga zbog istih tih stavova te zbog toga što se usudio dirnuti u jednu trenutnu zvijezdu i cvijetić iz autohtonog intelektualnog hercegovačkog plastenika zaprijetili su mu smrću.

Tomić je hrvatskoj javnosti hrabro i pošteno priznao da samo radi svoj posao za koji je i plaćen i da to radi jer ima obitelj koju treba prehraniti uz naglasak na činjenicu da svi mi u ovoj kloaki od sustava živimo i snalazimo se kako znamo i umijemo držeći nos što je moguće više iznad razine govana u kojima plivamo. Ipak, u zraku je debelo visio njegov krimen što radi kao novinar za EPH, odnosno Pavića iz čega logički proizlazi da je zbog toga licemjeran, a time i nepošten.

Nije trebalo dugo da mu to neke kolege i javno zamjere baš kao što to već neko vrijeme rade i Jergoviću. Svi vide samo vlasnika EPH, njegove milijunske dugove i spregu s vlašću – bilo jednom, bilo drugom kao da su, eto, i njih dvojca Pavićevi partneri i poslovni pajdaši. Onih preostalih osam stotina EPH zaposlenika nitko u taj ili sličan kontekst ne svrstava. Radi li se tu o ljubomori i poznatom hrvatskom jalu, još jednom sukobu književnih klanova ili nešto slično ne znam, ali se pitam: a što ćemo onda kazati na sve one silne potpore, stipendije, plaćena gostovanja u inozemstvu, prijevode i ostale programske aktivnosti koje financira Ministarstvo kulture, a od čega živi najveći dio književnika? Veliki je dio njih (javno ili privatno) nezadovoljan vlašću (gospođom Zlatar), pljuje po njoj i napada je zbog neravnopravne i nepravedne podjele novca u kulturi koja traje godinama, ali im na pamet ne pada javno se i iz protesta hrabro odreći sredstava koje im iste te omražene vlasti svake godine uredno dodjeljuju. Koliko je meni poznato, to je napravio jedino pjesnik Danijel Dragojević kad je odbio titulu akademika što mu je priskrbilo velike simpatije kolega i slavu, ali ga je, ionako siromašnog, još više osiromašilo. (Zato ga valjda svi javno vole i cijene – takav kakav je nikome u književnom hranidbenom lancu nije opasan

Budimo realni, da smo u Rusiji Tomića i njegovog pisanja, ovakvog kakvo jest, sigurno više ne bi bilo. Pronašli bi ga mrtvog u haustoru ili ispred zgrade u kojoj živi, a možda ne bi ni to. Ovako, u osiromašenoj zemlji uzbibanih fekalija jedino što mu se (na njegovu sreću) moglo dogoditi je da fekalijama bude i napadnut. Ne zato što nema ništa opasnijeg nego zato što nam ništa drugo više nije na raspolaganju. Rekli bi naši stari, ostal nam je samo drek na šibici.