Piše: Sead Begović

Jutros sam se pomirio s godinama koje su prošle i koje sam opet dozvao u sjećanje; prebirao ih na izašlom suncu i ne znam da li zadovoljan – žmirkao. Osjećao sam kako je iznenadno, vrelo svjetlo prošle mladosti položilo u me sparušene cvjetove. Oblije me to svjetlo i ja pođem s njim.

Moj je život čamio na polici uz dosadne živote knjiga. Pojedini odlomci ponekad bi uzdahnuli, a onda bi nastupila dugogodišnja pauza. Prigušen san. Sjedio bih i dostojanstveno tjerao muhe oko sebe, sve dok mi od dosadna posla ne zazuji pčela u glavi, a na pamet mi padne medna misao. Moje oči ne dotiču nepoznat svijet. Samo ponekad vučem noge, a onda nemoćan opet sjednem. Osjećam praznine. Njih bih ispunjavao snovima. U jednom od njih osluškujem tigra koji se u jezovitoj tišini napinje, diveći se svojoj žrtvi prije nego što skoči. A kada skoči, on je bljesak na licu žrtve. Bljesak koji prodire sve do kostiju.

Poslije ne mogu dugo zaspati. Uhvati me vilenjaštvo. Gledam kako iz jedne papuče raste kaktus, a u prozoru kako se koči kesten. Gledam ga već godinama. Na kraju se pomirim s nijemošću toga stabla.

Sjećam se: u autobus je ušla jedna baka. S njom se uvukao i miris krušaka. Eh, kakva je to jesen bila. I kako je brzo prošla.

Sada mnogo brinem zbog sukoba i hladnoće. I kada sam ulazio u banku, a u banku jednom morate ući, jedna je žena za šalterom glasom narednika objašnjavala nešto poštanskoj službenici. Službenica je bila strpljiva i ja sam odbacio pomisao da se možda radi o pljački banke. Nervozan, izišao sam s malo novca. Sada bih mogao nešto započeti. Ali, što? I kako? – pitao sam se.

Još više zbuni me ulična vika i komešanje. Upravo je prošao predsjednik u crnom BMW-u. Kakvo iznenađenje. Bio je ono što smo oduvijek željeli da bude – dio nas. Iako u prolazu, podizao je golemu prašinu i poput uličnog vjetra raznosio je glazbu u svakom izbjeglici i taj bi odmah zapjevao istrošenim glasom u krpljenom kaputu. Prošao je. Na ulici su polijevali vodom Jehovine svjedoke koji su čitavo jutro obilazili pragove nudeći vječni život. Mokri i poniženi, nisu protestirali. Tješili su jedni druge, govoreći kako upravo prolaze kroz još jedno iskušenje na putu spasenja. Kakav primjer muka Ise Pejgambera i nesmiljene rulje nesretnih i prevarenih ljudi koji će i suhu spužvu raspeti, ne mareći pritom koliko ona može podnijeti i u se upiti sve nebeske vode, ne bi li ponovno oživjela.

To me opilo. Ta pomisao na novi život. Pretpostavimo da u tom trenutku nisam znao koliko sam bio pijan od tog, jer uz sve moje naprezanje, na samom pragu stana, susrevši svoga mačka, nisam se mogao sjetiti njegova imena.

Tako se najbrže ostaje napušten i sam, a još jučer svi smo se u obitelji zabrinuli: mačak Gizmo ima podočnjake.

Sjetih se još davne ljubavi. Kada sam od nje izašao oko ponoći, nekako suh i sprešan, i kada sam morao zaliti to jadno tijelo s nekoliko jakih pića da se povratim iz gnjetenih i potlačenih, ili je to bila samo žarka želja za očišćenjem: da skinem sa sebe još uvijek prisutan tuđi vonj tijela.

To je, dakle, nadošla slika u kojoj se kupaš, preplavi te njena prošlost, izroni na površinu nekog jezera i tad si spašen, ali odmah zaroniš pod suknju koja se zadigne i otkrije ti nepoznat pejzaž: nekoliko svibanjskih perunika na glatkoj koži livade.

Ponekad se sjetim bezobličnih stvari. Njihov sadržaj uvijek pada na dno. Dubina moje ljubavi ponovo ih otkriva. Vraća im tijelo. Tijelo koje me nikada ne zaobilazi, promrzlo od sumnje i straha da On ipak neće doći, ni danas ni sutra, možda nikada, i da ću i dalje živjeti u jednom od gradskih krtičnjaka. On vlada u toj bašči, a oko njega luta okolno drveće. Ako mu se približim kao grana koja stremi uvis, došapne mi svoju tajnu i podari mi prekrasan plod. Plod koji se poslije grči od nedoumice: Kome će se dati?

I onda sretoh nju. Dotakoh joj usne, otkrih nepce i, budući da za nas više nema tajni, naše šaputanje postaje sve razuzdanije. Osjetim joj desni, a ona cikne i sakrije lice na kojemu je bjesnio požar.

– Ovo je već previše, znaš – reče mi.

Znam, rekoh, opijen njenom čednošću. Znam, nije bilo moguće ne voljeti je.

Sada su se zlatne pjege na njenom licu, koje govore da je bila lijepa bijela djevojčica, smirile u malom zrcalu na komodi. Sada ja spavam, sada ona može ponovo zagnjuriti u stare dane i ponovo vidjeti stvari kojih se morala odreći driješeći zamršeni čvor svoje mladosti, za koju danas pouzdano zna da je uvijek bila hlapiva tvar; čovjek se napokon osjeti kao beznačajni kromosom zavijen u jaje, zavijen u šutnju.

Gledala ga je kako spava, skvrčen i nekako malen. Nikada se nije osamostalio. Ni sada kada je nadošlo novo vrijeme. Uvijek je obavljao poslove za druge. Za njega je ovaj svijet bio zamka u kojem on njuši tuđe sjene kao stari glupi pas.

Sinoć se vratio kasno iz neke mejhane u kojoj se pije vino. Pokušao se nasmiješiti, ali tako da izgleda kao da nosi trnovu krunu. Mora da je bio smiješan. Ispriječila se pred njim, na ulaznim vratima, odjevena u tešku brokatnu haljinu iscrtanu ćupovima, a u ćupovima, znao je, ziba se dobro staro vino; njušila mu opuštenu trbušinu i gledala ga mrveći u njemu smiješnu uglađenost. Osjeti se kao zakunjalo dijete kad shvati koliko je izblijedio njegov vokabular ljubavnika. Pfuj, ti ljubavni zapusi, a njemu već sjedine mraza popadale na čelo. Iz mraka gledaju ga oči noćne kočije i šape crne mačke.

Kad će mejhane postati tekije, a ja piti neko drugo vino? A da se vratim na ulicu? Na ulici možda još nađem golubinje pero koje mi je ispalo. Imala je razumijevanja za njega, sve ove godine koje su prošle, i on je mogao razaznati nešto kao smiješak praštanja na njenom licu.

– Pogledaj se kako izgledaš. No, pogledaj se. – Zavirio sam u zrcalo i vidim tamo nekog čovjeka. Plašio me njegov izgled. Bio je to čovjek koji je mogao, siguran sam, iz čista mira izvesti traheotomiju nekom prolazniku. Shvati da je vrijeme. Pažljivo umije to lice koje ga godinama na nekoga podsjeća i krene na spavanje. Pođem  i ja s njim.

(Sead Begović, Džibrilove oči, KDBH Preporod, Zagreb, 2008., Izvor: behar.hr)