Sandra, sekice moja najdraža,

koliko je vremena prošlo? Koliko li je samo vremena prošlo? Jesmo, pričali smo neki dan telefonom, čuo sam tvoj novi glas nakon toliko vremena, novi glas koji je u sebi zadržao svu razigranost koja ga je uvijek krasila, ali se ipak promijenio. Ne znam da li nabolje, lagao bih, ali, osjetio sam u njemu smirenost koja ga možda davno prije i nije pratila, promijenio se dosta. I čujem te tako neki dan, i pišem ti sada, samo nekoliko dana kasnije. Valjda sam samo trebao još malo dublje upasti u tamu koja je vrebala na nas, pa rekao bih otkada znamo za sebe. Vrebala je, katkada nas prekrila, da bismo se opet nekako našli na svjetlu, svakog trećeg dana? Otprilike. Jebiga, sekice, sve sam čuo, sve sam znao, cijelo ovo vrijeme otkad si rodila. Znao za sve pizdarije, za sve probleme, znaš kakav sam kada čujem tako nešto, utonem u taj mrak lakoćom, nestanem, i nema me. I baš onda kada krenem pisati za tebe, baš tada me tama prihvati najnježnije, ne pušta me da ti kažem nešto, nešto najbitnije.

No odlučio sam noćas staviti puno vate u lijevo uho, i prekriti to lijevo oko maramom, prepoloviti tako sve što je bilo s nama u životu do sada, napisati ti tih par stvari koje nisam izgovarao iz svoje očajne šutnje i svojeg nervoznog skrivanja od svih nedaća koje su te snašle, a na koje ja nisam nalazio odgovore, niti izlaze, koji su me činili nemoćnim. Dobro da sam te čuo neki dan, tvoj glas je prekinuo moju šutnju, bio je drugačiji, moram ti to ponoviti, poznat mi i drag kao uvijek, ali drugačiji, jači i mirniji. Ipak se promijenio nabolje, obzirom na cijelu situaciju – to je nabolje. Ti si moj novi glas. Sada imaš novi glas. Rodila si dječaka. Pa i nije tako puno vremena prošlo, ali mi se na trenutke činilo da čamim cijelu vječnost u svojoj tami, i ako mi nebo i nije dalo snage da te čujem i vidim, pažljivo sam slušao one koji su to mogli, smotrio ih, vrebao na njihove riječi, na njihove slike koje su bile opisi, kao i na sve informacije. Sve znam, možeš mi vjerovati, i predobro znam, ti znaš da znam.

Zato i neću o problemima, ne o tvojima, još manje o svojima. Dječaka si rodila i on ti je dao taj novi glas, to je sve što je bitno, to je najbitnije. Zdrav je momak, lijep je, mali je on još. I morao je doći na ovaj svijet, siguran sam u to, da zamijeni nekog drugog dječaka, na nekom drugom mjestu, u nekom drugom vremenu. Veso sam, Sandrica moja, veseo.

Zato sada pišem novoj Sandri, koja je ipak ostala moja sekica. I sada vodiš dječaka posvuda, sada si stalno s njim, sada odeš do majke, i odeš do brata, i sada ga čuvaš i hraniš i maziš, i sada jedino tako i mora biti, i samo to je važno, i ne razmišljaš o poslu na koji ćeš morati krenuti. Živiš u sada, jako sam ponosan na to, sekice, dodatno me hrabri što si takva.

I ne moraš brinuti, bit će tvoj dječak i kralj i podanik, bit će onaj koji je, bit će, i već je, poput života samoga, a bolje od toga nemamo i ne treba nam.

Nikome od nas. Jednako kao što je s našom tamom i našim svjetlom, prate nas oduvijek oboje, u svakom istom trenutku.

Već nas vidim: sjedimo u vrtu, momak trči, sakrije se ispod bambusa, svjetlo je tako blještavo, neizdrživo blještavo, takvo je da ti prizori ostanu u nama, da ih osjećamo uvijek. I ne moram duljiti, jer više ne brinem. Ne otkad sam čuo tvoj novi glas, sekice. I niti sada me ne bi moj mrak pustio da pišem za tebe, ali ne skidam ovu maramu s lijevog oka dok ti ne kažem nešto, nešto najbitnije, možda jedino bitno: volim te, sekice.

Sve ostalo će biti u redu, sve ostalo je u redu, sve kako je, ide i samo ide.

I da, jedva čekam da mi dođete, ili ću ja k vama, da si dođemo. Samo još to nedostaje, nema tog pisma ili poziva koji bi nadomjestio naš susret.
Pusa
Tvoj brat