Piše: Romano Bolković

U jednom od svojih tekstova Miljenko Jergović kaže: “Ovih dana mi je, jednim drugim povodom, profesor Žarko Puhovski pričao kako ga uvijek hvata strepnja kada u Hrvatskoj zavlada entuzijazam antikorupcionaške borbe. U nas vlada neko mračno pravilo da se smanjivanje korupcije plaća rastom fašizma.”

Ovdje se krije šifra hrvatske povijesti od obnove državnosti do dana današnjega: riječ je, naravno, o dijalektici pljačke i nacionalizma.

Ali, ova opaska je dvostruko indikativna: ona svjedoči ne samo o toj dijalektici, nego i o nevoljkosti ovdašnje inteligencije da se suoči s kriminalom, samo ako su kriminalci ideološki besprijekorni: ako su “antifašisti” ili barem anacionalni.

Pogledajmo izbliza: u nas vlada mračno pravilo da se smanjivanje korupcije plaća rastom fašizma, kaže Puhovski. Obrat od toga pravila snaženje je korupcije koje prati hvale vrijedna defašizacija društva, ili, formulaično:

antikorupcijska borba = rast fašizma
korumpiranost = antifašizam

I gle čuda, u nas je zaista neobična navika jedne od središnjih figura naše novije povijesti da svoju svekoliku nevinost alibira panacejom antifašizma. No, pustimo to na stranu, to je već i provincijskim komičarima nezanimljivo.

Pogledajmo slučaj Sanader.

Sanader je u prvom mandatu rekao ‘Hristos se rodi’, i kako je u tom času denacionalizirao HDZ ( jer to je moguće, kao transsupstancijacija, kažeš magičnu formulu i istom nisi fašista, barem ne hrvatski nacionalist ), tako mu je sve bilo dopušteno: sav kriminal.

Jasno, svi su to znali, svi su tome svjedočili, Index.hr daje krasan pregled potpore medija Sanaderu, ali, u Hrvatskoj je dopušteno biti lopov svake fele, samo ako si ideološki poželjan lopov, ako nisi nacionalist.

I tako je Sanader desupstancijalizirao HDZ, lišio ga njegove nacionalističke biti, a za kleptokratski karakter vlasti nitko nije mario: ta, od njega su svi imali samo koristi, sa Sanaderom se talilo, od njega se živjelo, tu su se portfelji dijelili, i zašto bi ga se dovodilo u pitanje, kad je Sanader bio tako moderno antifašistički dizajniran, da se antifašizam u tom slučaju ni na koji način nije mogao, čak ni uz najveću zluradost, tumačiti kao hipokoristik za udbaštvo.

Ali, nažalost, Sanader je pomislio da može sve sam, i da mu antifašisti ne trebaju. A zna se da su antifašisti osnovali ”Zna se”. Doduše, neki kažu da je to Udba, ali to su zluradi ljudi.

U svakom slučaju, čim je Sanader pomislio da može tramakavati lovu unutar svoje amaterske skupine koja je, kao što vidimo, sudu sasvim nevažna, po zakonitosti korupcija = antifašizam, antifašisti, lišeni mogućnoti korumpiranja, Sanadera su zamolili da podnese ostavku. Naivan, a to svjedoči paničan pokušaj povrataka, on je to i poslušao, iako je bio u poziciji i sam izdati kakvu naredbu za uhićenjem.

Ili nije. Da, možda i nije, jer ni ministar MUP-a ni pravosuđa više nisu bili njegovi ljudi. Imenovali su ih – nekim čudom, jer to je ipak bila kao njegova Vlada – antifašisti.

Tako Ivo Sanader nije, zbog dva ubojstva koja i dan danas traumatiziraju Hrvatsku, više bio u prilici nikoga proslijediti USKOK-u, unatoč noćnim privođenjima, ako je vjerovati pokojnom Pukaniću, suca koji će ga, kakve li ironije, kasnije suditi.

I tako je naglo, s nestankom Ive Sanadera, koji se povezuje s antikorupcijskom borbom, ponovo porasla opasnost od hrvatskog endemičnog fašizma.

Od njega će nas i opet spasiti regionalno čuveni antifašist. Vidim da već ionako paradržavno djeluje u punoj snazi. Nikoga ne bi čudilo da se jednom ispostavi kako nas je baš on spasio i od Ive Sanadera, riskirajući jačanje fašizma, znajući pritom da je on sam lijek za problem koji jatrogeno stvara.

Malo je to zamršeno, ali ne previše. Gledajte samo već ovih mjeseci Povratak otpisanih, i sve će vam o antifašizmu i korupciji biti jasno.