Niko ne može reći da nije čuo (koliko god to sebi i ne želio priznati) staru rimsku „Hljeba i igara“. A da se to može i reducirati… Vala što je previše previše. Uveliko su na taj način u drevnom (i sadašnjem) centru (mada nisu imali nikakvih tehničkih pomagala) plebs držali u poslušnosti. O ovome što se sada i ovdje događa degutantno je i pisati. Kako bi sve išlo uzlaznom linijom – iliti linijom progresa – ovdašnji patriciji (čitaj ratni i poratni profiteri koji čine vlast) su pozvali viječe mudraca da izvječaju kako bi na tu floskulu mogli i dodatno uštediti.

Nakon dugogodišnjeg vjećanja oni koji su skraćivali ime (ne da bi se dodvorili jer im je rođeno ime asociralo na bivšu nam domovinu, već čisto onako) su došli do interesantnih istorijskih podataka. Krunski biser je bio da ovim tamnim vilajetom (i sada istim) turci nisu vladali 500 godina što su želili već im ovi nisu dali da odu obzirom da nisu znali šta bi sa sobom. A drugi okupatori i da se ne priča.

No vratimo se floskuli koja je jako pitka: hljeba i igara i zahtjevu da se i tu pokuša što uštediti zarad opšteg dobra koje završava zbog silne brige za potomstvo. Zna se već gdje završava. I mentalni trud urodi plodom. Kako su insani ovdje dobri, srasli s prirodom i što im je drago sve što je priroda nisu mogli a da ne zamjete pjev ptica i njihovu sreću kroz slobodu koja im je imanentna. I to podari genijalnu ideju. Kako i dalje ljudi ne bi bili nezadovoljni zbog gladi (koja je manje više nebitna za vlastodršce) i kako bi izgledali srećno pod patronatstvom Velikih urgent se nabaviše dva kontejnera pištaljki i razdjeliše gladnima koji i dan danas pište ni sami ne znajući što.

Tako se završi i ova epopeja ostavljajući vlastodršcima ogromne uštede jer su ljudima dali samo igara. Hljeb neke druge zgode. I ako za to bude potrebe. A to me sve podsjeti na znani vic o tomu kako je Mujo otišao u Njemačku go ko pištolj i vratio se sa novom Mečkom time što je patentirao mišolovku u formi luka sa dva tasa ponad koje je postavljena oštra testera. Na jedan tas stavio sir, a na drugi hljeb. Miš bi došao iznad pilnog lista i kretao glavom: malo hljeba, malo soli. I opet tako da bi na kraju ostao bez glave. Čuo Suljo to i ode za USA. Vrati se još bogatiji. Pita ga Mujo kako to, a on mu odgovori da je usavršio njegov patent reducirajući troškove. Načinio je istu konstrukciju samo što nije na tasove stavljao ništa. Miš bi došao i okretao se po principu: nema sira, nema hljeba.

Da, dragi moji: nema sira, nema hljeba. Evo nam pištaljki.