KAKO SAM ŽICAO PARE OD IVE SANADERA – ili tajna veza pjesnikova sina i korumpiranog političara

Piše: Filip Mursel Begović

Stari je 1984. izdao knjigu “Nad pjesmama” u splitskom Logosu. Tada je Ivo Sanader tamo bio neka faca, glavni urednik, direktor ili šta već. Sjećam se da su zajedno išli i na beogradski sajam knjiga. No, nikako da sjedne honorar. A pjesnik ko pjesnik, uvijek jedva spaja kraj s krajem. Slijedio je susret sa Sanaderom. No, pjesnik je imao sina kojega je dva dana pripremao šta će reći stričeku Ivi.
Imao sam pet godina i svega se dobro sjećam.
– Sine, ako te striček Ivo pita kako si – ti mu samo reci da bi volio ići na more ove godine a onda ću ja…
– Sine, ako te pita sluša li te tata ti mu reci – da bi bolje slušao da ti hoće kupiti igračku… a onda ću ja…
– Sine – ako te pita koga više voliš – mamu ili tatu – ti mu reci da više voliš mamu jer je ona dobila plaću i kupila ti autić, a onda ću ja…
– Neću… (plač)
– Hoćeš…
Sjećam se tih glumačkih vježbi kojih se ne bi posramio ni profesionalni žicar.
Sjećam se i da smo se susreli sa Sanaderom u Studentskom centru. Čučnuo je i pogladio me po glavi i doista pitao sluša li me tata.
Ne sjećam se točno što sam odgovorio ali bilo je iskreno i dječje i otprilike ovako: “Tata je rekao da mu morate dati one pare za knjigu i da ako mu ne date mi nećemo ići na more.”
Dugo su se smijali, a ja sam poslije dobio vritanjak.
Kasnije su se ponovo susreli, sjećam se i toga dobro. Opet nismo imali para. Ja sam baš završavao srednju školu. Stari je radio kao novinar kulture u Vjesniku pod urednikovanjem plaćenice Bože Biškupića – oštrokondže Vesne Kusin, a koja danas uživa patronažu Milana Bandića. Sanader je tada radio u Ministarstvu vanjskih. Od starog je tražio da napiše veliki tekst u kojem će pohvaliti onaj naručeni HDZ-ovski krumpir od spomenika Marku Maruliću ispred nekadašnje Nacionalne knjižnice u Zagrebu. Dakle, naručeni tekst koji je trebao opravdati nakazni spomenik u službi vladajuće politike. Vesna Kusin je tim člankom uvjetovala stalno zaposlenje u Vjesniku i povećanje plaće.
Sjećam se starog nakon sastanka sa Sanaderom 1999.
Nije mu bilo lako.
I nije napisao članak.
Nije dobio ni posao, ni povećanje plaće, a Kusinka mu je nastavila piti krv.
I hvala mu na tome.
Sve što sam trebao znati o novinarstvu – tada sam naučio.
Na koncu, striček Sanader ide u zatvor, a moj stari ne ide na more ni dan danas – ali i dalje piše pjesme i slobodan je.
Samo ne znam gdje će Vesna Kusin?
Očito je da neće u zatvor i da će i ove godine na more.
E, jebiga, ipak ovo nije priča sa sretnim završetkom.