Piše: Mihaela Gašpar

Čitav tjedan otac prevrće ormare i slaže majčinu robu. Pokrpa poneku rupu od moljaca na njezinoj podsuknji, zašije kakav labav gumb, lašti cipele, razmata lopte najlon čarapa i navlači ih do pola lakta, a zatim ih ponovo slaže. Kožne majčine rukavice premaže margarinom, prst po prst, ostavi da se upije i onda višak otare vatom.

“Tvoja je majka imala zlatne ruke”, govori dok pažljivo protresa košulju koju je ona sama sašila i potom je iznova slaže u hrpicu pazeći da zlatna dugmad bude točno na sredini.

Majčine je ruke teško zaboraviti. Ne sjećam se više lukova njezinih obrva, ni boje glasa, ali jasno se sjećam kažiprsta koji strši u prijetnji poput opasnog rila. Ako bi se klimao lijevo-desno, trebalo je hitro pobjeći u kut dvorišta ili uzverati se u gustu krošnju duda i tamo strpljivo čekati na majčin zaborav. I već bi kažiprst utaknula u okno škarica kojima bi na ljetnom suncu potkresala očeve brkove, ali još uvijek je očima razgrtala dudovo lišće u potrazi za mnom. Nakon što bi brkovi bili uređeni, puhnula bi mu za vrat da otepe sitne dlačice i dlanom ga potapšala po napetom obrazu. Moj obraz nikada nije tapšala, dohvaćala bi ga u ljutnji i uz paranje zraka svom silinom udarila dlanom o njega. Ponavljala bi radnju i s druge strane, i po nekoliko puta uzastopce uzimajući sve veći zamah. Nakon trećeg puta, moji su obrazi postajali gruda kamena otporna na majčine udarce.

“Što više plača pojedeš, koža ti je tvrđa”, rekao je ozbiljno Vanja trgajući kraste s potkoljenica išaranih remenom svog oca, dok smo sjedili na najvišoj grani drveta i zobali njegove plodove noktima crvenim što od krvi, što od voća. Ponekad smo kratili vrijeme ljubeći se, mjerili tko ima veća stopala ili tko jezikom može doseći vršak nosa, a ponekad bi jednostavno prebrojavali kraste od batina.

Otac je volio i majku i mene. Znao bi je u šali uštipnuti za obli bok od čega je zacičala kao dijete. Ja sam pak cičala od miline u njegovu krilu, koščatom ali sigurnom zaklonu od majčinih živih ruku i prstiju koji bi okovali moja zapešća i stezali sve dok ih nije napustila snaga. Majčini prsti posustajali su tek kad bih u sebi nabrojala do sto i pedeset.

Jednom je svojim rukama ubila četiri mačića. Jednog po jednog. Nosila ih je iz ormara gdje ih je omacila mačka i brižno položila na mekotu podsuknji, u toplini zimskih vunenih kapa. Čupala ih je iz prediva i podizala u zrak kako bi ih bolje razgledala prije no što će ih čvrstim prstima pritisnuti o dno limene kante do vrha napunjene vodom. Vadila je mrtva i mokra klupka, ocijedila laganim stiskom, a onda jednog za drugim bacala u presahlu grabu. Ponekad bi podigla glavu prema meni i mrko me pogledala pokazujući red čvrsto stisnutih zubi. Još istog je dana tim rukama ukuhavala džem u velikom loncu sve dok joj od slatke pare i obrazi ne bi postali staklasti i šećerni. Tu tajnu čuvam od oca dok s ljubavlju podmazuje zupčanike njezine šivaće mašine kao da je pitanje sata kada će majka opet sjesti, nogom pokrenuti papučicu i sašiti nove zavjese kojima će se otac diviti jednako kao umijeću i spretnosti ruku koje su istom vještinom krojile i podrezivale njegove brkove.

Nakon što otac presloži ormare, temeljito će očistiti kuću, prebrisati kristalni luster, presložiti lonce u piramide a zatim u tuzi sjediti za stolom i prelaziti noktom po raspuklini koja je nastala zbog udaraca kuhače i mog dlana koji joj je ponekad znao uteći.

Ponekad je u potrazi za njezinim brošem ili papučama, pokušava se prisjetiti gdje ih je stavio, ispituje me nisam li ih slučajno bacila.

Otkad je umrla jedino što sam bacila bilo je lisičje krzno koje je naslijedila od bake i koje nikada nije nosila. Tu i tamo objesila bi ga za kišnog dana pod strehu i ostavila da ga vlaga osvježi. Jednako takvo krzno imala je i susjeda Milka samo što je njezina lisičja glava imala dva staklena oka zelenih šarenica dok je majčino namjesto očiju imalo dva suha i koncem stisnuta proreza. Uopće, lisičja glava susjede Milke izgledala je milije od moje majke, ali moj otac ionako nije zamjećivao ni razliku između dvije lisice.

Predvečer će zapaliti svijeću pred papirnatim likom pokojnice na čijem je licu vješti fotograf ulovio tračak blagosti i izaći u dvorište. Pušit će u tišini ne znajući da stoji na mačjim humcima gdje je u međuvremenu niknuo hren. Od tuge povijena pleća zadrhturit će pod naletom plača iz tijela koje je vidno omršavjelo od majčine smrti.

Gledat ću ga sjedeći ispod krošnje duda.

Dočim sam odrasla noge su mi postale odviše krute da bi se mogle uzverati na stablo.

Moj žalosni otac nikada nije objedovao plač. Zato mu koža nije dovoljno tvrda. (Iz zbirke pripovjedaka: ”Slatkiš, duham britva”)