Piše: Božica Jelušić

Cipele su, u neku ruku, moj osobni fetiš. Uz marame, šalove, kape, šešire i rukavice, svakako ih imam previše. Obula bih jedan solidan razred, no moja strast ni time nije zadovoljna. Često kupim nepotreban par, žrtvujući u tom času nešto “za život važnije”. Također, pri prvim susretima s ljudima, mahinalno pogledam u kakvoj cipeli stoje, prije negoli zaokružim dojam i sud o osobi. Čemu sva ta važnost, pitat će netko. Ne znam precizan odgovor, pa mogu tek nagađati. Možda zbog toga, što je cipela u mnogim kulturama neobično važan predmet, čak znak društvenog razlikovanja (gospodar je obuven, robovi hodaju bosi).

O njoj se pišu priče, poput Snjeguljice, ili se u zamršenim alegorijama javlja u pjesmama, kao u onoj Wildeovoj, gdje dragi “u cipelama crvenim hoda” .A da se i ne spominju one Papine, od predivnog crvenog ševroa, također crvene, sve dok skromni Franjo nije razgaženim postolama okorjelog hodača prekinuo taj niz! Slavne ličnosti daju bogatstvo za unikatan par, dok žene diktatora i priležnice političara imaju cijele prestižne kolekcije, o kojima se pišu priglupi novinski traktati. U odnosu na njih, moja je smiješna zbirčica amatersko brljanje, nevrijedno spomena. No, ja cipele često nosim i gubim i u snu, hodajući u jednoj, tražeći drugu, boreći se s nelagodom, jer poznajem njeno simboličko značenje. Naime, “obuća je znak da čovjek pripada sebi, da je sebi dovoljan, te da odgovara za svoje čine”, veli Rječnik simbola.

Znam da je ona simbol kontakta sa zemljom, pripadanje zemaljskim poslovima, voljni pristanak uključenja u zajednicu i njenu društvenu stvarnost.Znam da je simbol identiteta, u užem i širem smislu, erotski rekvizit, čarobnjački objekt. Sve to razumijem, samo sebe teško shvaćam.Imam nevjerojatnu naviku, da se nakon jutarnjih rituala oblačim i spremam za izlazak, obuvajući cipele kao posljednji predmet, ponekad i poslije kaputa, što ritualno nije ispravno.

I tada dolazi taj zbunjujući trenutak: jednu obujem, uredno zavežem, a s drugom oklijevam, po desetak minuta, i više od toga u pojedinoj zgodi. Neodlučno, krzmajući, često liježući bočno na jastuke, kao da ću još koji trenutak prispavati, isključiti se, utonuti u svoj siguran i zašuškan svijet pod dekom pretvorenom u “molitveni šator”. Najčešće pak, držeći glavu objema rukama, hipnotički zurim u tu drugu obuvalicu, pribirući konce, zbrajajući promašaje i brige, kalibrirajući svoj život i svoje dane. To što se ne obuvam, rekla bih, izražava moju “volju k nemoći”, nevoljkost da stupim u svijet, da prihvatim nametnuti identitet “korisne osobe”, da se pridružim aktivističkoj i hektičkoj gomili, koja juri za svojim ciljevima, ambicijama i opsesijama,gurajući druge sa staze, gazeći im po vrhovima cipela i gnječeći prste, što boli jako, jako.

Jednostavno, to je moja sitna, osobna pobuna i izraz nepristajanja, koji traje manje od svemirske sekunde, ali dovoljno da se osjetim slobodnim čovjekom, što jedino želim biti i (p)ostati.  (10. 3. 2014. B. J.)