Piše: Denis Kuljiš

Idealnotipski profil zapadnobalkanskog tranzicijskog žmuklera s početka 21. stoljeća mogao bi se ovako definirati: a) nije Hercegovac, nego dolazi iz sjeverozapadne Hrvatske, b) u vezi je s vladom, ali nije državni činovnik, c) pripada lokalnom stranačkom gremiju koji kadrovira državne službe, ali nije funkcioner stranke, d) u vezi je s poduzetnicima u regiji, pa ima utjecaja na sklapanje poslova, ali nije kapitalist, tajkun ili oligarh, što ne znači da to neće postati, ako bude uspješan u svom poslu. A što je njegov posao? Muljaža. Nitko ne zna što točno radi, a što se manje zna, utoliko je uspješniji.

Ratko Maček, bivši šef kabineta premijera Sanadera umnogome ne odgovara tom opisu, a u svakom slučaju, posljednjem zahtjevu: zna se sve što Maček radi, on za sobom ostavlja širok, fosforecentni trag, koji se vidi golim okom s Međunarodne svemirske stanice. Uspio je spojiti senzacionalnistički publicitet s misijom povjerljivog posrednika, kao tajni agent koji poput sandwichmana nosi transparent na kojem piše: «Ja sam tajni agent u iznimno delikatnoj tajnoj misiji». Opremljen je bubnjem, činelama i malom trubicom u koju zatrubi ako zaključi da ne privlači dovoljno pažnje…

A što to radi Ratko Maček? Ratko Maček uvukao je beogradskog televizijskog tajkuna Željka Mitrovića, vlasnika srpske narodnjačke velepostaje «Pink», u krajnje dvojben posao kupnje hrvatskih lokalnih televizija, koje imaju koncesije za emitiranje komunalnog programa. Postoje specifični propisi koji priječe umreživanje tih tv-emitera, jer je smisao koncesija koje su dobile – prikazivanje programa od lokalnog interesa, a ne formiranje četvrte nacionalne, ujedno treće komercijalne mreže distribucijom nekog «konzerviranog» zabavnog ili infotainment sadržaja što će se istodobno ili raznodobno emitira na njihovim frekvencijama. Pa kad bi i bilo legalno, zašto bi se netko upustio u takav pothvat?

Željko Mitrović ima svoju golemu Pink-televiziju u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Makedoniji, Bugarskoj i na satelitu: na nebu i na zemlji, posvuda u prvoslavnoj ekumeni. Program «Pinka» sastoji se od hit-filmova te beskonačnih parada narodnjaka i pevaljki, koje praše modernizirani folk – to je srpski Nashville na 380 Volti, silikonska dolina u kojoj pasu gledaoci, a ne krave. Orgija harmonika, električnih gitara, zurli i instrumenata što su prethodili nastupanju turske ordije, sad su glazbena kulisa ispred koje pocupkuju poblajhane tete s umjetnim sisama utegnutim u četiri broja premalene oprave, ili pak neki sevdahlija s podočnjacima, u lila-odijelu, pada u sentimentalni amok, reve i zauvijeva. Sve skupa nije, međutim, spektakularni bolivudski kič, iako je format producirao jedan pravi Indijac, nego trećerazredno provincijsko foliranje, crna rupa u eteru, koja do sad, barem u formi televizijskog signala, nije uspjevala probiti željeznu zavjesu na liniji Karlobag – Virovitica.

atko Maček uspio je to ostvariti i složio posao stoljeća – uvoz turbo-pinka u Hrvatsku, jednostavnim izigravanjem zakona, uz impliciranje autoriteta predsjednika Vlade, u čije se ima cijela operacija navodno izvodi. Ili bi Mačeku odgovaralo da to tako izgleda, dok njegova PR-agencija ne naplati proviziju.

Mitrovićev motiv mogao bi biti ulaz na još jedno veliko televizijsko tržište, te indirektno smanjivanje produkcijske troškove, ali ova poslovna okolina baš ne odgovara tom biznisu – ne znaš što je kontroverznije, zabavni program koji će se šibati iz beogradske centrale, ili informativni, koji će se stvarati u Zagrebu, u nekim mutnim aranžmanima koji valjda uključuju Mačeka, njegove klijente, pokrovitelje ili naručitelje. Za godinu i pol u Hrvatskoj će se održati lokalni izbori. Logično je pretpostaviti da će HDZ tu slabo proći, kao sve vladajuće stranke na polovici mandata. Po prvi put izbori se provode uz izravan izbor gradonačelnika, što znači da bi se s podrškom lokalnih medija moglo plasirati mnogo «nezavisnih kandidata» spremnih na tajno koaliranje. Ako to nije smisao ovakvog umreženja lokalnih televizijskih stanica, onda ga je nemoguće dokučiti – zašto bi netko istresao deset milijuna eura da uđe u posjed kutinskog NET-a, zagrebačkog Z1 i OTV-a, varaždinskog VTV, riječke RiTV, pulske Nove TV, splitskog TV-Marjana i možda još poneke male i beznačajne kuće, kad njihova ukupna gledanost ne osigurava dovoljno velik auditorij za plasman ozbiljnih oglasnih kampanja? Osim toga, sve tri postojeće televizije u Hrvatskoj grcaju u gubicima – kako bi se onda mogla isplatila četvrta, kontroverzna, od koje će reklamne agencije bježati kao đavo od psaltira?

Kad sve razmotriš, pomislio bi da je Ratko Maček tu nešto opasno zapetljao. Ne vjerujem da mu je Sanader rekao: «Ajde, Ratko, daj nam pokupuj sve lokalne televizije, ali neka bude oko toga što veći halo, gledaj da se udružiš s kraljem srpskog šunda, bivšim medijskim asistentom Mirjane Milošević, pa ćemo udariti – red sisojki, red kriptohadezeovaca, i evo ti, pjesma… «

To mi ne nalikuje na Sanadera, koji sa svojom ženom Mirjanom, odlazi na premijeru trosatne zaboravljene hrvatske opere «Mirjana», koju su producirali njihovi kućni prijatelji, intendantica HNK Ana Lederer i režiser egiptolog profesor Pero Selem.

S druge strane, izgleda mi to kao neka operacija u koju bi zaista mogao biti upleten Milan Bandić, zagrebački gradonačelnik, šef esdepeovske hercegovaačke struje, koji preko gradskog Holdinga kontrolira Z1, nedavno ustupljen singapurskom fondu, što ga u Zagrebu predstavlja – Ratko Maček. Mitrović je objavio da ulazi u Z1, pa znači li to da je singapurski fond njegov, ili Bandić posluje sa Singapurcima, ili je, zapravo, Mačekov, dok se on pravi da je hadezeov, ili pušta da se misli kako je iza njega i iza toga fonda Sanader? Šema je strahovito komplicirana. No, iako je teško i povjerovati, spin-doktor Maček uspio joj je dodati još jedan okret zavrtnja!

Usporedno s viješću da posreduje u prodaji hrvatskih lokalnih postaja balkanskom kralju televizije, Ratko Maček pušta u javnost informaciju da sudjeluje u kreiranju kampanje jednoga od vodećih srpskog političara na sudbonosnim parlamentarnim izborima koji se upravo održavaju. Ljude iz Tadićeva okruženja poznam – oni Mačeka ne bi uzeli ni mašicama. Kad se novinar raspitivao kod radikala, rekli su mu, bezmalo, da bi oni toga Hrvata, kad bi im se pokušao uvaliti, uvaljali u katran i perje. Dodali su, s prezirom, da za njih radi jedna američka agencija. Čeda nije, a nije ni Dinkić, jer su obojica sto puta inteligentniji od Mačeka, pa bi oni njega mogli savjetovati, recimo da se kani ćorava posla, što znači da ostaje jedino Koštunica, mračnjak koji je izbore i raspisao, pošto je napravio koaliciju sa strankom kojom predsjedava haški uznik dr.Vojislav Šešelj. Namjeravaju spriječiti demokratizaciju Srbije, odbijaju ulazak u Europsku uniju i traže čvrsto povezivanje s Rusijom. Znači li to da na ostvarenju i popularizaciji toga radikalskog programa, budući da je Šešelj u zatvoru, radi trijumvirat koji čine Šešeljev zamjenik Toma «Grobar», Koštunica i Ratko Maček?

U novine već je bila puštena vijest da Koštunica želi postati «novi Sanader». U Koštuničinu DSS-u otklanjaju bilo kakvu vezu s Mačekom, a sam Maček izjavljuje kako će o tome koga je savjetovao govoriti tek poslije izbora… No, još su samo dvojica ljudi u igri – Velja Ilić (lider stranke «Nova Srbija»), srpski Rojs, šampion sajta YouTube, koji je novinare B-92 deset minuta u živo slao u p. m., te predsjednik «Jedinstvene Srbije», Dragana Marković Palma, snimljen i okačen na YouTube, dok novinarima objašnjava kako više voli Cecu od Beethovena, pa zato nju i dovodi u Jagodinu da mu peva – a mogao je, kaže, dovesti i Beethovena da mu svira, ali ga ta muzika apsolutno ne interesuje… Sudeći po muzičkom ukusu, Mačekov bi klijent mogao biti Palma!

Tko je, zaista, Ratko Maček? Čime se bavi, odakle iščahurio taj nevjerojatni lik koji i na našoj cirkuskoj političkoj sceni, u okruženju napučenom oriđinalima, karampanama i svakojakim lakrdijašima, privlači osobitu pažnju te izaziva blagu zapanjenost? Objašnjava da se bavi «kriznim komuniciranjem», ali čini se da krize sam proizvodi, a zna te jedino od konja pretvoriti u magarca i onda uzjahati.

Mlađi četrdesetogodišnjak, Maček je karijeru počeo kao novinar lokalnih sredstava informiranja. Radio je na Varaždinskoj televiziji (VTV) kod Marijana Varovića, jednog direktorskog brke uvijek u prugastom odijelu od engleskog štofa sašivenog u «Varteksu». I VTV, jedina hrvatska televizija s regionalnom koncesijom (ostalo su lokalne, gradske i županijske postaje), načinjena je na sličan način 1992. godine. Ništa spektakularno, ali pristojno – tu u sjeverozapadnom kutu zemlje, vlada, naime, umjereni napredak – praktično nema zaposlenih – te kulturan suživot političkih kabadahija. Ne podnose se, ali pozdravljaju na cesti. Kad je župan Ratimir Čačić bio u dubokoj opoziciji spram Tuđmanova režima, dr. Gregurić ga je zaštitio, pa «Coning» nije do kraja uništen. Rođen u Loboru, dakle u zagorsko-krapinskoj županije regije koja gravitira k Varaždinu, dr. Gregorić je tu i dalje ključni društveno-politički faktor. Iz pozadine, on spaja i uvezuje, poslovne i javne interese, pa čak i odnose preko stranačkih međa, koje obilježava određena trpeljivost, što naravno ne vrijedi za podanike – u zoni svoga utjecaja, svaki moćnik skršit će namještenika koji priđe drugoj stranci, ili ima ženu koja radi za nekog drugog seoskog lidera. To ljudima dosta komplicira život, jer je raspodjela moći prilično kompleksna, ali su se navikli, jer je isto tako bilo još u doba feudalizma.

Kako ima vlast u zemlji, HDZ raspolaže najvažnijim lokalnim resursima – koncesijama, javnim poduzećima i državnim ustanovama, iako na izborima u Varaždinu bijedno prolazi – treća je stranka, iza vodećeg SDP-a i HNS-a koji je u njegovu vlastitom regionalnom uporištu, kao i IDS u Istri, demontirao Zoki Milanović. No SDP, naravno, nema nikakvu lokalnu vlast, niti kontrolira koju instituciju. Čačić je pak župan, a njegova firma «Coning», okosnica lokalne ekonomije. U Bosni, zvali bi ga «Babo». HSLS ima gradonačelnika, koji je pobijedio na prošlim lokalnim izborima – dugokosi «bitles», učitelj s bradurinom, koji se po gradu vozi na biciklu, kao lik iz vojvođanske serije «Vratit će se rode», Ivan Čehok prolazi u provinciji pod modernog liberala, a kako je njegova stranka u vladinoj koaliciji, postao je jak igrač, te ušao u mnogobrojne poslove. U regiji je, osim «Coninga» i nekoliko vrlo velikih poduzeća, poput «Vindije», građevinskog diva «Zagorje Tehnobeton» i «Varteksa» od kojega je nešto i ostalo poslije prolaska gucićevske horde. Direktori i vlasnici većih tvrtki nastoje ostati politički nesvrstani – kad dođe kolinje uoči izbora, daju za kampanju kome treba, te svima po malo, ali nisu grupirani po pripadnosti, nego po poslovnim oportunitetima. Varaždinski feudalni partikularizam u politici i ekonomiji nije baš liberalna demokracija, ali je malo bolji model od terora vladajuće stranke.

Osim vidljive mreže, postoji nevidljivi utjecaj – Ivan Hudoletnjak, nije nikakav funkcioner, ali stanuje u dvorcu Šaulovec s perivojem, kakav nema ni Todorić. Hudoletnjak je u Domovinskom ratu provaljen kao Janšina «hrvatska veza» u poslovima šverca oružja. Zagorac je radio za Hercegovce, a Hudoletnjak za Zagorce, ali Pašalićeve. Ovdje, preko mirne Alpe-Adria tromeđe Hrvatske, Slovenije i Mađarske, išao i glavni kanal koji su uspostavili ljudi iz MUP-a, preko svoje tvrtke AKD. Njen direktor bio je Željko Tomljenović, zamjenik ministra Jarnjaka u vladi dr. Gregurića. Sad je Tomljenović renomirani tajkun u Moskvi, ali Jarnjak, dr. Gregorić i Hudoletnjak prisutni su i dalje u lokalnoj politici, s tim da prvi plovi po površini, drugi na periskopskoj dubini, dok treći uglavnom leži na dnu, otkako su potopljeni njegovi i Pašalićevi varaždinski trabanti.

Kad je u svoj prvi kabinet Sanader za ministra policije imenovao varaždinskog kirurga, vinogradara i karataša dr. Marijana Mlinarića, koji je mirno izjavio da će i dalje operirati u gradskoj bolnici, bilo je jasno da će MUP-om, zapravo, rukovoditi Jarnjak, njegov stari frend, s kojim je visio u Gregurićevoj kleti u Loboru, gdje su navraćali i pokojni biskup Marko Culej te pokojni predsjednik Vrhovnog suda Ivica Crnić, Vedriš i lokalna ekipa. Ta ekipa satrla je u Varaždinu pašalićevce, a među ljudima na koje su se pritom oslanjali Jarnjak i pokojni Mlinarić, šef županijske stranačke organizacije, bio je mladi, tada još mršavi i gladni, ambiciozni upstart Ratko Maček. Njemu je Pašalić ranio ponos, što nikoga tako ne žari kao osujećenog provincijskog novinarčića (vidi: Eugene de Rumbempre, Balzacove «Izgubljene iluzije»). Maček je, naime, iz VTV-a bio prešao na HTV, pa ubrzo postao šef regionalnog dopisništva, da bi ga, zatim, pozvali u Zagreb. Putovao je svakog dana iz Varaždina, počeo se pojavljivati na ekranu, u vijestima na 2. programu, njegova je karijera, već se činilo, bila osigurana… Onda su ga, poslije samo nekoliko tjedana, odstranili – likvidirao ga je Miljenko Manjkas, šef Informativnog programa i Pašalićev rezident na Prisavlju.

Samo je Mačekov pad bio brži od njegova uspona. Opet u Varaždinu, imao je mnogo računa za izravnavanje. Od tada, antipašalićevska grupacija, koja je tu ionako duboko ukorijenjena, ima jednog mladog, neumornog i fanatičnog pripadnika. Pod Mlinarićevim vodstvom, mobilizirali su se na Sanaderovoj strani, i kad je Ivo pobijedio na stranačkim izborima, započeli čistku stranke, a kad je HDZ osvojio izbore, masovno su prešli u Zagreb na različite manje i veće funkcije. Mlinarić je preuzeo unutrašnje poslove, Maček postao premijerov glasnogovornik, a Stjepan Mehun, Mačekov bivši šef u dopisništvu HTV-a, glasnogovornik ministarstva unutrašnjih poslova. Krećući se u Sanaderovoj blizini, Maček je shvatio kako veliku ulogu igra Božo Biškupić, pa je svoju tijesnu suradnicu iz Varaždina, Sunčanu Glavak, također lokalnu novinarku, namjestio za glasnogovornicu u Ministarstvu kulture. To je urodilo neobičnim, sotonskim progenijem – kad su funkcioneri Božina vladina ureda posjećivali spilju Veternicu na Medvednici, usvajali su šišmiše po 150 kuna godišnje, i Sunčana je odabrala jednog smeđeg dugouhog (plecotus auritus) ali nije iskoristila mogućnost da Lepršavom nadjene neko ime (Božin se pak zove: Maksimirko).

Iz pozicije totalne anonimnosti pouzdanog varaždinskog kadra, koji se vrti oko premijera, javlja na mobitel ili zove u vezi s dogovorima koji su već postignuti preko drugih ljudi, Maček je polako počeo ostvarivati prominentnost u aparatu, u Varaždinu, i u Zagrebu, naročito u domenu informiranja, pa je svoga kolegu, lokalnog novinara Denisa Peričića, navodno nominirao za predsjednika Vijeća za elektronske medije, važne, navodno nezavisne državne regulatorne agencije. Simpatični čudak koji govori isprekidano, polurazumljivo, tvrdi, doduše, da Mačeka samo pozna sa studija i iz grada, no činjenica je da je imenovanje toga neobičnog varaždinskog lika, pjesnika, boema, koji stoluje po gradskim pivnicama, osiguralo da stvari idu dobrim smjerom, jer je monitoring koji Vijeće provodi, dovelo do brojnih prijava za kršenje koncesijskih uvjeta, počesto izricanih protiv lokalnih postaja što nisu pod kontrolom HDZ-a. Doda li se tome moć koju ima Ministarstvo kulture, jer disponira novac Fonda za pluralizaciju medija (3% radiotelevizijske pretplate) lokalnim medijima koje Vijeće i njegova ekspertna Agencija za elektronske medije (na čelu joj je činovnik Ministarstva kulture!) napiše na ploču pod oznakom «dobri», očito je kako je uspostavljen fini mehanizam – mrkva i kamdžija, kojom se može dovesti u red razna neposlušna stoka.

Kako je rastao Mačekov utjecaj, tako se povećavao njegov opseg, pa je od vižljastog dečka u Sanaderovoj sjeni, postao bucmasti tehnokrat u svijetlom odijelu, koji ide ispred premijerskog konvoja, kao ledolomac. No, čini se da je u nekom trenutku zabrazdio predaleko, pa ostao sam na Sjevernom ledenom moru. U drugom Sanaderovu mandatu, on odlazi na navodno «važnu funkciju izvan aparata», pa otvara privatnu tvrtku za promociju, MPR, dok Peričić naprosto dobiva nogu. Bit će da stvari ipak nisu tako idealne aranžirane kako se činilo kad je Mačeka zamijenio Mehun, a na mjesto šefa Sanaderova kabineta, došla pouzdana hadezeovska partijka iz Varaždina, Katarina Fuček, koja ondje skupa s Ankičinim nećakom, «generalom» Štefom Adanićem, oduvijek sačinjava jezgro Jarnjakove antipašalićevske skupine uglednih hadezeovaca.

Ima li života poslije političke smrti? Maček će biti zanimljiv alučaj za proučavanje, poput onih krepanih žaba koje se koriste za laboratorijsko izučavanje životinjskog elektriciteta. S druge strane, varaždinski kraj pun je manjih i većih feudalaca kojima je, valjda, učinio neke usluge. Ako je kao glasnogovornik bio češće uslužan, nego uobražen, sad će moći izvlačiti dividendu na kapital iz te «favor bank», s računa na koji se pišu ljubazne geste. No, autodestruktivna oholost vlastodržaca, zarazna je – primjerice, njegov je sin pohađao varaždinsku srednju školu skupa s djecom nekih drugih mjesnih rukovodilaca, pa su se tako drsko odnosili prema profesorima, da su ovi pokrenuli štrtajk, o čemu je bio i izvjestio Dnevnik HTV-a, no ne spominjući povod tog profesorskog prosvjeda!

Mačekov je slučaj zanimljiv i s filozofskog stajališta – neko vrijeme činilo se da je veći od Boga, a ubrzo zatim, pokazalo se da ga se nitko dobro ne sjeća. U mitologiji imaš motiv Faetona koji je pao sa sunčevih kola, ali to nekako ne korespondira sa sudbinog ovog manjeg varaždinskog kadra, koji je s Tuarega spao na Passata.