Piše: Marijan Grakalić

 Tamo u krajni postoje vjetrovi istoka koji odnose i zvuk i tišinu. Kada prođu nedostaje sve, a najviše priče pa narod tada započinje sve ispočetka. Ponovo se imenuje svijet kroz riječi koje trebaju zamijeniti one prijašnje što su prije odnesene negdje drugdje, pa poznate priče dobivaju često nenadane obrate i drugačija značenja kako bi se ispunila praznina. Vrtlog je tako začetnik nesvakidašnja običaja da priče uvijek govore o nesretnim ljudskim sudbinama, o mrtvim kraljevima, napuštenim gradovima, praznim dušama i očima ugaslim još u živim ljudima i snimljenim fotoaparatom za kartoteku neke strane vojske koja dokumentira otiske smrti radi vlastite slave. Atmosfera tako pogoduje pojavi nasilno spojenih ali i odvojenih sudbina što poslije postaju bajke čiji bljesak dohvata i skute one daleke i danas još nevidljive budućnosti.

S druge strane vjetar je i izraz kaotične mašte u kojoj sada ulovljeni zvuci i jezik ne pronalaze više one poznate police na koje bi bili desetljećima slagani kao u kakvoj biblioteci i tek ponekad izvađeni uz prepoznatljiv znak na čelu ili papirnate kartice koja počinje najčešće nekim ne prepoznatljivim inicijalima. Ornamenti tog zanosa bivaju neravnomjerno razbacani u neki daleki prostor i vrijeme gdje polako ponovo niknu kao klica nemirne nove stvarnosti dok se oko njih osipa ona zatečena ljudska tvar koja ne prepoznaje njihove tajne moći i riječi kojima su opisane još drevnije tragedije. Cenzura pamćenja tako se obisitnjuje nemogućnošću da se obrani od metastaza koje nošene vjetrom kumuju općem iščezavanju svijeta.

Opet se žari crveno nebo. Vjetar nosi izgubljene emigrantske slutnje što ih po instinktu dame u boljim kaputima spremaju pod njedra zajedno s drugim mitovima koje ne razumiju ali koji otmjeno zvuče. Ispod gospodskih šešira nestali su prijašnji arbitri odmaknuti dalje od dosega onoga što su ikada imali za reći, pa sada tek nadrealni zasuni mjere igru smrti u koju je lako zakoračiti. Vjetar je već odnio prve sjene i nedoumice oko toga i tako nikad neće biti ispitane. Horizont pada u podzemlje kako bi se tu smjestila domovina nesreće zajedno sa svim onim značenjima i stvarima koje smo do sada znali a koje nakon oluje više nećemo moći prepoznati.