Piše: Edit GlavurtićFotografije: Sanja Šantak

Često čujem kako netko u svrhu osobne motivacije zapisuju planove koje želi ostvariti u sljedećih pet godina, a u siječnju ciljeve za sljedećih dvanaest mjeseci. Gdje se vidiš na kraju godine? Što se od željenog ostvarilo? Što želiš postići dogodine?

Životna škola poučila me kratkoj, nezaboravnoj lekciji – mjesec dana dovoljan je da se uruši i nepovratno izgubi što se godinama i desetljećima gradilo : posao, zdravlje, dom, najbliži i najvoljeniji. U trenutku ostaneš praznih ruku i razbijenog srca. Ne znaš odakle ponovo krenuti. Ne znaš gdje si. Ne znaš što se oko tebe dešava. Vrijeme postane nevažna kategorija, bitno je samo preživjeti do sljedećeg jutra. To je cilj. Takvi trenuci postave prioritete, i shvatiš da je najveća dragocjenost vrijeme, a današnji dan sve.

Zato više ne planiram, ni u imaginarnom, ni pisanom obliku. Imam neke želje, koje će se ostvariti, ili možda neće… nije važno, lako ću ih zamijeniti drugima.

Ne moram usvajati istočnjačke mudrosti, ne moram ostavljati utisak svojim znanjem i načitanošću, ni naslikati sliku kakvu svijet nije vidio. Dovoljno je da jednog čovjeka učinim sretnim. Da se nekolicina njih nasmije na spomen mog imena. Da ne budem sivi oblak, nego zraka sunca, svjetla ali neprimjetna.

Da na paleti otkrijem ton najljepše proljetne boje, za sebe.

Fućkaš velike planove, pitanja na koja nema odgovora i apokalipse.

Svijetu je dosta pameti, nabrajanja, moranja, napredovanja i mudrovanja.

Fale nam radost i jednostavna dobrota. Smijeh parkova i tišina katedrala.

Sloboda od velikih riječi i važnih pitanja. Samo ću širom otvoriti prozor, slušati vrapce i gledati u vedro, modro jutro. Sad. U jedinom trenutku kog zaista imam.