Piše: Romano Bolković

Neki me je dan zapravo tješio prijatelj Polšek da je to antropološka datost, ta dubinska strukturiranost našega uma da svijet doživljava u binarnim opozicijama: time bi hrvatska navada da svo bogatstvo proturječja društvenoga života svodi na prasukob crvenih i crnih bila iskupljena.
Ipak, postoji nevolja više: kritika hrvatskoga uma otkriva da je njemu istina ove strukturiranosti, ako je kao istinu barem radno prihvatimo, sasvim nepoznata.
Recimo, kritizirate li lijeve, nazvat će vas desničarem.
Kritizirate li desne, nazvat će vas ljevičarem.
Kritizirate li i jedne i druge, kazat će da ste sette bandiere, politički prevrtljivac.
Ja sam se doduše na ovaj hrvatski endemični primitivizam kroz dugogodišnji phone-in program svikao: artetipski govoreći, ako vam je gost Manolić, đubre ste udbaško, ako je to bio Šušak, ustaško, i tako to ide u raznim avatarima do dana današnjega.
Hrvatski idiotizam nikako ne može izvesti, na primjer, ovu dijalektiku: recimo da postoji antifašizam koji nije i totalitaran, jer nažalost hravatski antifašizam nije i antitotalitarizam; recimo da je to bio antifašizam onih ljudi koji su ginuli na Dan D, na našim, europskim obalama, za našu, europsku slobodu; recimo da smo pritom i pobornici kapitalizma, recimo da smo za liberalnu demokraciju, i, zaključimo, imamo dakle poziciju glavnine stanovništva zapadne uljudbe.
To je hrvatskim kretenima nejasno: kako ja to mogu biti protiv jednih, pa protiv drugih, a da nisam ni za jedne ni za druge, i k tome čak nema ništa suprotivu neoliberalizmu, sve kad bi ga, barem u tragovima, u feudalnom etatizmu Hrvatske i bilo.
Osjećam se zapravo kao dobar dio vas, prosvjećenijih građana ove zemlje: umoran sam od nje. Postoji izbor: otići ili ostati i pokušati od nje učiniti modernu, malu europsku državu dostojnu života u njoj. Jedna od definicija gentlemana kaže da je to osoba koja se bori u unaprijed izgubljenoj borbi. Nekoć mi je to laskalo, jer, iako znam da je nemoguće od Hrvatske napraviti normalnu europsku zemlju, mislio sam kao Seneka: pad je s visoka barem otmjen, pa ako u toj gentlemanskoj bitki i izgubim, učinio sam, recimo kao faraon u borbi sa starozavjetnim Bogom, sve što civiliziran čovjek može učiniti protiv nadnaravne, pa još k tome poludjele Sile.
Danas mi više ništa ne zvuči umirujuće: gledam HDZ koji jednostavno nije sposoban shvatiti svoju krivicu, svoj kleptokratski krimen, nego ga odbija i posreduje ideološki, tvrdeći da im to crveni pakiraju, i kao da vidim onog našeg famoznog antifašistu koji svako jutro desetoricu prvih koje sretne o tom svom antifašizmu uvijek iznova obavijesti, sve da se ne bi moglo pomisliti da je i on lopov, kad se dobro zna da on to ne može biti, jer je već – antifašist.
Ništa mi više ne može donijeti mir, jer vidim da su uspjeli: ovdje je sprirala retorzije pokrenuta, i Hrvatska će tek sada, u godinama koje dolaze, patiti od ovih samovoljnih lustracija, od ideoloških obračuna kojima je zakon samo sredstvo: načelo zakonitosti ovdje je osporeno, vladavina prava tek je provizorij političkih obračuna, a Hrvatska kao pravna država tek će sada biti osujećena.
U godinama koje dolaze Hrvatska će se naći u hladnom građanskom ratu.