Piše: Denis Kuljiš

Svatko, pa time i Dejan Jović, zaslužuje odlikovanje ako je pročitao “Hrvatski feniks” Marija Nobila. To je nevjerojatno dosadna proza. Evo dijela moje recenzije objavljene svojedobno u povodu izslaska toga djela:

Kozobradi diplomat, koji je u javnu službu dospio preko prvotnog savjetničkog tima što je još u Banskim dvorima formiran da se uspostavi kancelarski aparat, s kojim će Tuđman poslije izvršiti unutarinstitucionalni državni udar i uvesti osobni režim, objavljuje sad tu golemu domaću zadaću da se predstavi kao diplomatski profesionalac obdaren akribijom, zatim da hrvatsku diplomaciju tuđmanovske ere liši stigme služinstva jednoj kapricioznoj tiraniji – prikazujući to kao državnički pothvat “borbe za međunarodno priznanje” i “obranu suvereniteta” – te, naposljetku, da se blago, ali vrlo blago, distancira od najgorih marifetluka svog zlokobnog poslodavca.

“Uvijek sam se pitao”, otkriva u uvodu Nobilo svoju intimnu, bolnu dilemu, “jesam li mogao učiniti i više da tamna strana Domovinskog rata bude manje bolna? Bi li išta promijenilo i da sam se na prve spoznaje o podjeli BiH ili zločinima nakon Oluje povukao? Ili je pak vrijedilo ostati i pokušati to promijeniti?”

Glas dvojbe koji on izdaleka čuje, poput jeke u himalajskim klancima, zov je savjesti, ali na to retoričko pitanje – jesam li trebao otići kad i Letica, koji je napustio Banske dvore čim je vidio “ekspertnu kartu” podjele Bosne (popodne vidio, a sutra ujutro više nije dolazio na posao, nego uputio otkazno pisamce), on odgovara: “Držim da baš zbog aktualne potrebe razlučivanja političkih promašaja i individualnih zločina od teškog stradanja hrvatskog naroda i herojskog Domovinskog rata, nemamo pravo na profesionalnu šutnju.”

Znači – treba progovoriti, ali o Tuđmanovim pogreškama, dok smo mi koji smo doktoru Culpu asistirali u razudbi bosanskoga državnog organizma, ionako tu bili samo da prinosimo pufere, smanjimo krvoliptanje i kauteriziramo traumu. Dođe li ipak do naknadnog razlučivanja političkih promašaja i individualnih zločina počinjenih u Banskim dvorima, na Pantovčaku i posvuda dokle su dosezali pipci hadezeovske hobotnice, Mario Nobilo bi pod egidom kolaboracije, vjerojatno prošao samo sa šišanjem na nulericu, ili bi mu, u najgorem slučaju, počupali bradu, primijenivši kaznu koju je osobno izvršavao Petar Veliki kad bi naišao na bojare što su se oglušili o njegovu naredbu o pozapadnjačenju.

Sam Nobilo, naprotiv, brzo se bio prilagodio Zapadu, čim je Tuđman raspustio prvotnu savjetničku jezgru, koju je Letica sastavio, pa Marija odaslao u New York, gdje će funkcionirati kao predsjednička osoba od naročitog povjerenja. Zamijenio je ondje dr. Zvonimira Šeparovića, kad je Šepi pao žrtvom skandala što je izbio kad je u Ministarstvo vanjskih poslova stigao račun koji su on i njegova deranžirana žena napravili u Trumpovu njujorškom hotelu Plaza. Oprezni Nobilo, kojemu na novčaniku sjedi kobra, unajmio je pak veleposlaničku gajbu na Long Islandu, u njujorškim Sesvetama, mali stanićak u koji je smjestio ženu i djecu, dok se on na Manhattanu vrtio po Midtownu i oko sjedišta UN-a, gdje je u raskošnom neboderu, diplomatsko-plutokratskom kondominiju, bila smještena hrvatska misija…

Tu su se zatim zbili događaji o kojima njegova knjiga, unatoč golicavu podnaslovu “Diplomatski procesi iza zatvorenih vrata”, uopće ne govori, jer Hrvatski feniks nije feljton u Gloriji, nego tour-de-force štreberskog pisca, pa najduže, četvrto, poglavlje, pod turobnim naslovom Afirmacija Hrvatske u Ujedinjenim narodima obaseže stotinu i deset stranica na kojima se nabrajaju sve moguće nezanimljive pojedinosti, prepisane iz službenog dnevnika marljivog činovnika, koji iz dana u dan sve zapisuje, kako bi za povijest ostavio i ovu značajnu opasku: “U razgovoru s kineskim veleposlanikom dobili smo uvjeravanja da Kina neće blokirati primanje novih država, jer je zainteresirana za razvijanje dobrih odnosa sa svim novostvorenim državama.” To nije uvodni ili zaključni pasus reporta o nekom važnom susretu, koji ilustrira peripetije “diplomacije iza zatvorenih vrata”, nego jedina rečenica cjelovitog, zaokruženog ekspozea hrvatskoga Talleyranda, koji se prihvatio kompiliranja ubitačnog “učebnika” za hrvatski diplomatski kor. Ne, to zaista nije Kissingerova Diplomacija…

Možda je Nobilo svoje bilješke vodio na engleskom, naučenom u nekoj školi stranih jezika, kako to Nušić opisuje u Autobiografiji. “Želi li vaša zemlja biti u dobrim odnosima s našom zemljom? Da li će vaša zemlja razvijati dobre odnose s našom zemljom, jer naša zemlja želi biti u dobrim odnosima s vašom zemljom?” – kaže mladi srpski diplomat koji je jezik naučio u Berlitzovoj školi, a zatim nastavlja sa salonskom konverzacijom pa pita papskog nuncija: “Jede li vaša sestra rado sira?” (Korektan odgovor: “Ne, ali ona svira flautu.”).

Možda neoriginalnost i plitkost nisu posljedica ispraznosti značaja nego metode kojom je autor htio uspostaviti “objektivan”, faktografski okvir svoje i hrvatske diplomatske aktivnosti od 1990. do 1997., dok je, dakle, sjedio uz Tuđmana kao vanjskopolitički savjetnik u Banskim dvorima i, zatim, kao njegov čovjek od povjerenja, zastupao i branio njegovu politiku, u New Yorku, u Ujedinjenim narodima.

Kad je vidio da Tuđman planira podjelu Bosne, mogao je, možda, otići, ali je radije ostao da pomogne, pa u američkim novinama žustro demantirao da postoje takve nakane, a kad su otkriveni zločini učinjeni nakon Oluje, izdao je infamno službeno priopćenje u kojem je ustvrdio da su “Srbi u Hrvatskoj sigurniji nego diplomat u New Yorku”.

“Podsjećajući da je Hrvatska izložena kritikama bez presedana nakon vojnosigurnosne operacije Oluja, kao i neopravdanim kritikama zbog propusta počinjenih u uspostavi reda u reintegriranim područjima”, napisao je Mario, “napominjem kako je za mjesec dana zabilježeno samo 67 pojedinačnih incidenata protiv sigurnosti i integriteta hrvatskih Srba”. Što je, s obzirom na to da ih je ostalo oko deset tisuća na oslobođenom prostoru, statistički, po glavi stanovnika, podudarno s pokazateljima za New York, u kojem stanuju on i ostali diplomati u Ujedinjenim narodima. Podaci su, naglašava Nobilo, još neusporedivo gori za Miami, gdje se počini prosječno dvostruko više krivičnih djela!

Dobro, možda u brdima oko Knina srpske babe nemaju mnogo izgleda naiđe li kakav odred koji je krenuo u palež, i na klanje, ali mogu biti sretne što u tom času nisu na Ocean Bulevardu, gdje bi, u mondenoj gomili, među napušenim crnim hiphoperima koji se naokolo vozikaju u ružičastim Cadillacima, praćeni disko-plesačicama u srebrnim bikinijima, imale statistički dvostruko slabije šanse za preživljavanje…

Napisavši debelu, dosadnu knjižurinu, u kojoj nema ni jedne zaista pametne ili dobro stilizirane rečenice, Mario Nobilo postao je autoritet kod one specifične populacije koja je interes za praćenje vanjske politike stekla u zadimljenom parteru Gradske kavane, gdje su se, pod paskom tajne policije, izmjenjivale informacije pribavljene slušanjem Glasa Amerike, čitanjem Glasa koncila i proučavanjem svakog zareza u Borbi, kako bi se doznalo što neprijatelj snuje. Hrvatski interes za vanjsku politiku predugo je ezoterijska disciplina, jer je sva akcija bila u Beogradu, pa su se višom matematikom poteza i interesa velikih sila te njihovim reperkusijama po Hrvatsku u Zagrebu bavili samo najuži kavanski krugovi.”