Piše: Edit Glavurtić

Svatko na svoj način pokušava odgonetnuti svijet, a on se migolji i izmiče, pokazujući svakom neko drugo lice. Tko traži ružno, u svemu će ga naći, i obrnuto. U prizmi budalaša, i sudbina Ane Karenjine bit će tek banalna priča. Nije to čudno, ni neobično, mi hvatamo samo one titraje koji su već otprije u nama, jer vanjsko i unutarnje na istoj su frekvenciji. Kad nisu, prolazimo pored stvari, i ne primjećujemo ih, ma kako lijepe ili ružne bile.

Svakodnevno ostavljamo svijetu svoje nevidljive otiske koji ga mijenjaju, neprimjetno, kao što kapljice vode oblikuju kamen. U trenucima malodušnosti učini se da je osobni doprinos suviše neznatan da bi bio primjetan, ali nije tako.

Život je proces, naši odrazi i preslikavanja odvijaju se na vremenskoj podlozi, i nikad se ne može unaprijed znati kakva će slika na kraju biti, ni što će na njoj prevladati.

A nije to ni važno, čemu gubiti energiju odgonetanjem kompliciranih međuodnosa? Dovoljno je otkriti vlastitu boju, i razviti je do njene najljepše punine, pa zablistati zeleno, modro, ružičasto, kako je već kome dano.

Ne posustati i ne izgubiti vjeru zbog onih čiji je svijet uvijek u mutnim i ugaslim bojama, pa ometaju, otežavaju i uvijek su u velikom broju dovoljno blizu da sve lijepoga pokvare i zasjene. Kako god iritantno bilo, to je srećom prolazno stanje. Ne treba se na njega obazirati nego nastaviti tiho brusiti svoj ton, dok ne bljesne. Dok se Onaj tko odozgo gleda najzad ne osmjehne „ dobro je… krasne li modre u tom sivilu“! Umjetnik koristi kontrast da istakne i naglasi ljepotu neke boje.

To je način na koji o ovom treba razmišljati.