Piše: Miro Aščić

Ukrajinskoj krizi ne nazire se kraj, već se čini da joj daljnja eskalacija tek predstoji. Krim je proglasio neovisnost, a nemirno je i na istoku Ukrajine gdje počinju sve žešći sukobi. No što se zapravo dogodilo u Ukrajini? Kako tako naglo? Zaštio baš u vrijeme Olimpijskih igara u Sočiju. Zašto Rusija čini sve ono čemu se donedavno protivila? To su sve pitanja na koja zapadni mediji nisu ponudili odgovor.

Čini se kako ovaj ptu s Rusijom nema šale i da je Vladimir Putin čvrsto odlučio poluotok Krim, koji je Nikita Hruščov 1954. darovao Ukrajini, zauvijek odvojiti od Ukrajine i pripojiti ga Ruskoj Federaciji. Otpor tom naumu je golem, čak i za nuklearnu silu poput Rusije. Ruski naum osudio je cijeli Zapad, a neki su išli tako daleko da su Putina počeli uspoređivati s Hitlerom. Jasno je što Rusiji znači Krim. Nije samo riječ o strateškom poluotoku gdje se u gradu Sevastopolju nalazi ruska ratna mornarica, već je riječ čak i o emocijalnoj i povijesnoj povezanosti. Jasno je i što Ukrajina znači Rusiji, kao svojevrsna tampon zona između zemalja NATO-a i Ruske Federacije, kao i zbog ekonomske unije. No možda je bolje što je toliko važno u Ukrajini da se Zapad toliko “nakačio” na nju. Od pojedinih analitičara može se čuti da je cilj odvojiti Ukrajinu od Rusije, a bez Ukrajine Rusija nikada neće biti velisila. Vjerojatno su toga svjesni i u Moskvi te su se spremni izvrgnuti ozbiljnim ekonomskim i političkim sankcijama koje će nanijeti štetu ne samo ruskom već i europskom gospodarstvu dok bi uvođenjem reciprocitetnih sankcija najbolje prošao SAD.

No mene zanima nešto drugo. Zašto je Europska unija toliko mučila Hrvatsku s euro integracijama dok istodobno praktički moli Ukrajinu da potpiše Sporazum o slobodnoj trgovini? Očigledno kako je Europskoj uniji više stalo do Ukrajine nego i jedne druge istočnoeruopske zemlje. I, ključno pitanje, zašto se dogodila takva revolucija u Kijevu? Je li ključni razlog nezadovoljstvo naroda ili je pomno isplanirana? Znakovit je razgovor između Catherine Ashton i estonskog ministra vanjskih poslova u kojem Estonac ministrici vanjskih poslova EU-a objašnjava kako snajperiste koji su ubijali i policajce i prosvjednike na Maidanu nije angažirao tadašnji predsjednik Viktor Janukovič već opozicioni lideri. Iz Moskve također stižu optužbe da je svrgavanje Viktora Janukoviča isplanirano od strane Zapada. Optužuju Zapad da podupire neonacističke grupe.

Sada je već posve jasno da Krim više nikada neće biti dio Ukrajine. Teško je očekivati da će se Rusija predomisliti unatoč jakim ekonomskim i političkim pritiscima. No, zapravo, krši li Rusija međunarodno pravo ako pripoji Krim ili ako se poluotok odvoji od Ukrajine? Pa naravno da krši i da bi se ruski čin mogao smatrati agresijom. No ćemo s Kosovom? Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov jučer je izjavio: ”Ako može Kosovo, može i Krim”. Zapravo dolazimo do  dvostrukih mjerila. Na osnovu kojeg međunarodnog prava je Kosovo odcjepljeno od Srbije, a Krimu, gdje također živi većinsko rusko stanovništvo, se to ne dozvoljava i Zapad ga neće priznati.

Ima još slučajeva u novijoj povijesti gdje su se zemlje podijelile ili se dijelovi jedne zemlje osamostalili. Najsvježiji primjer je Južni Sudan koji je proglasio neovisnost 9. srpnja 2011. U odvajanju Junog Sudana nitko nije vidio nikakav problem. Analitičari su doduše pisali o tome kako je na taj način oslabljen Sudan koji je praktički kineska utvrda i velik trn u oku Zapadu. Za neovisnost se od Indonezije izborio i Istočni Timor 2002. Gruzijske pokrajine Južna Osetija i Abhazija također su vodile rat s vladom u Tbilisiju, ali nitko ih nije priznao osim Rusije koja je i jamac njihove neovisnosti. Ne treba zaboraviti niti odmetnutu moldavsku enklavu Pridnjestrovlje naseljenu uglavnom Rusima i Ukrajincima. Za očekivati je kako će i Moldavija jednoga dana ući u EU, a što će se tada dogoditi s Pridnjestrovljem? Možda će postati kao turski dio Cipra.

Zapravo, Zapad je odcjepljenjem Kosova od Srbije napravio presedan, dao opravdanje Rusiji da po istom principu odvoji Kirm od Ukrajine. Ako Rusija pripoji Krim, onda može i Južnu Osetiju i Abhaziju. No što će se dogoditi na istoku Ukrajine, to je još neizvjesno. Teško se oteti dojmu da u ovoj situaciji dolazi do ozbiljnog sukoba na relaciji NATO-Rusija. Nije mi doduše jasno zašto se NATO pod svaku cijenu toliko želi približiti ruskim granicama. Čak je Henry Kissinger rekao kako Zapad ne bi trebao pokušati odvojiti Ukrajinu od Rusije.

Najprije je bio pokušaj s Gruzijom, a za očekivati je da će nove vlasti u Ukrajini također pokušati uvući zemlju u NATO. Da ne zaboravimo i proturaketni štit za koji Amerikanci uporno ponavljaju da je usmjeren protiv Irana, što je opet teško za povjerovati, a Rusi im ne vjeruju. Iizvor: miroascic.com)