Prije par dana dignuta je velika buka oko toga jer je Dejan Jović rekao da je Franjo Tuđman bio “separatistički nacionalist”.

Ne znam zašto se o tome uopće mora razgovarati?

Pa Tuđman u UN sam za sebe kaže da je nacionalist, da je to pozitivni nacionalizam, i da je riječ o emancipaciji-separaciji malih naroda od komunističkog epohalnog projekta. Nedavno sam o tome pisao: “Franjo Tuđman taj je pomak pred stranom publikom tematizirao više puta. Još početkom 1991. godine u Beču je kao uzrok pada komunističkog socijalističkog projekta naveo demokratski nacionalizam, a ne liberalnu demokraciju. Godinu dana kasnije u UN Tuđman govori: „Treba podsjetiti da je za urušavanje komunističkog sustava bio najzaslužniji pozitivan nacionalizam, odnosno nacionalno-demokratski pokret, porobljenih naroda u istočnoj Europi, a i potlačenih naroda bez države u drugim dijelovima svijeta.“ Tri godine kasnije, na istom će mjestu Tuđman kazati kako su dvije velike totalitarne ideologije doživjele poraz; te su dvije ideologije fašizam i komunizam. Iz rasula kolonijalnih i ideoloških carstava izrastaju nove suverene države. Ali, svijet je sporo i nevoljko prepoznao epohalni značaj državne emancipacije malih naroda; imao je preča posla, zaokupljen pričom o kraju povijesti i novom svjetskom poretku u euforiji rušenja berlinskog zida. I, usred takve analize, Franjo Tuđman u svojoj izravnoj polemici s Fukuyamom, naprasno kaže: Povijesni proces opće demokracije nije se mogao zaustaviti na reformi političkih sustava, već izaziva dublje preobražaje. Nije Zapad srušio Berlinski zid, već je to bila težnja malih naroda za nacionalnom suverenošću. Lupetanja kraja hladnog rata, naracija o Europi istog tipa poretka i liberalnoj demokraciji, previđaju središnju historijsku istinu: bez „pozitivnog nacionalizma i kreativne nacionalne individuacije“ ne bi došlo do propasti komunističkog totalitarizma, do kraha bipolarnosti .”

Ponavljam: Nije Zapad srušio Berlinski zid, već je to bila težnja malih naroda za nacionalnom suverenošću.

Dakle, Tuđman ne govori samo o svojoj poziciji kao poziciji osviještenog nacionalnog separatizma ( tzv. pozitivni nacionalizam ili, kako varira, demokratski nacionalizam, što god to značilo ) nego taj fenomen pretpostavlja kao agens nastojanju zapadnih liberalnih demokracija da “sruše Berlinski zid”, da demontiraju Lager. Ne znam što tu treba uopće dokazivati?

Jedino, postoji jedna nezgodna tendenca ljevice, ne desnice: ona koja taj nacionalizam i separatizam načelno vidi negativno, naravno u kontralichtu Jugoslavije kao ideologijski i na svaki način neutralne kategorije, otprilike onako kako Buden opisuje Međunarodni monetarni fond i Svjetsku banku: također su to zapravo političke institucije, ali se pod vidom vladajuće neoliberalne ideologije pojavljuju kao zastupnici ekonomske racionalnosti, navodno prirodne logike slobodnog tržišta. U stvari, zastupaju interese najmoćnijih. Mene uvijek srdi kad Jugoslaveni svoj nacionalizam doživljavaju neutralno a sebe kao zastupnike političke recionalnosti, navodne prirodne logike slobodnog zajedništva naroda i narodnosti ( vidi: protoeuropskounijski projekt ), umjesto da pošteno deklariraju i svoj nacionalizam.

U tom smislu najpošteniji je političar ove zemlje bio i ostao Dražen Budiša.

On je i javno, recimo u mojoj emisiji, otklonio svaku pomisao da je – žrtva režima ili Jugoslavije. Budiša je govorio: Ja sam tu zemlju rušio, nisam je htio, i jedino sebi mogu predbaciti što je više i efikasnije nisam rušio. Ja sam radio svoje, oni svoje, drugim riječima.

Vidite, takva samosvijest ovdje nedostaje. Separatistički se nacionalizam načelno u nas ukazuje kao negativna kategorija ako i samo ako je Jugoslavija nešto gotovo prirodno i logički neminovno, u političkom smislu ultima ratio života ljudi ovoga podneblja.

Fascinantno je stoga kako desnicu živcira spomen Tuđmanovog nacionalističkog separatizma, dok s lijeva ovu ideološku fikciju o Jugoslaviji, ili najkonkretniju povijest njenog opetovanog pokušaja da zaživi, ako nije mogla kao Kraljevina, a ono kao SF Republika, nikako nitko ne smije dovoditi u pitanje.