Piše: Edit Glavurtić, slikovnost: Marc Chagall
Nikad nisam bila nadarena plesačica, ali sam oduvijek voljela plesati. Strašću bih nadomjestila urođeni nedostatak ritma i ukočenost, jer kad čujem taktove pjesme koju volim, noge krenu same. Počela je ta ljubav još krajem srednje škole kad smo Nada i ja odlazile u Slovenac, plesnu školu u Masarikovoj, i mjesecima učile standardne i latino plesove. Upisom na Akademiju javilo se stotinu novih stvari i interesa pa je ples zaboravljen, i prošlo je dvadesetak godina prije nego što ću ponovo zaplesati. Bilo je u međuvremenu i prilika i želje, ali nije bilo plesnog partnera, a baš je on u cijeloj priči presudan, čak i za lošu plesačicu.

Kad se Dario pojavio u mom životu, prvi put kad me posjetio, isto je večer poželio sa mnom zaplesati. U međuvremenu sam sve zaboravila, pa sam učila ispočetka, i bili su ti prizori pravi filmski: toplina ljeta ulazila je kroz otvorene prozore mog ateljea, a mi smo pijuckali pjenušac, plesali, i nismo mogli prestati. To traje do danas.

Iskrena sam, pa moram reći da je ples uvijek odlična prilika da se porječkamo. On je odličan plesač, sa sjajnim osjećajem za ritam, a ja sam kao i ranije drvena Marija, koja ne trpi kad joj se kaže da je van ritma, ili da prestane voditi, no srećom oboje imamo osjećaj za humor. A kad smo negdje vani gdje se pleše, prvi smo na podiju. Nema nelagode, suzdržavanja ni ustezanja. Uživamo.

Kad na radiju zasvira neka “naša” pjesma, zaplešemo i kod kuće, Čest je prizor da ja u tom trenutku na sebi još imam spavaćicu jer nisam ni ustala, a on je već spreman za posao, ali ukrademo te tri minute od dana, i on počne dobro, sa smijehom, kakav god ritam bio. Ne možete plesati, i biti loše raspoloženi. Za kraj ću još otkriti svoju tajnu: u plesu je važnije od svega da imate dobrog partnera. Takvog koji se neće žaliti ako dobije malo po prstima, nego će džentlmenski reći „ma, sve je u redu Ginger“. Kad nađete takvog, onda znate da ste u onom životnom „dame biraju“ napokon odabrale pravog.