Piše:  Krešo Galović

Kada govorimo o radu Bore Kovačevića, odnosno Borekovim maketama sasvim opravdano možemo koristiti posuđenicu iz likovne, odnosno književne terminologije a to je magični realizam. I doista, koliko god Borekove makete nastojale vjerno prikazati realnost prije no što se ona realizira, a što je ujedno i bit svake makete, dakle dočarati nešto što tek treba da bude, Borek, u tom prikazivanju budućeg, odnosno zamišljene realnosti čini iskorak, a u kojem ta hinjena realnost prelazi u sferu fantastike, odnosno magičnog realizma. I to je znači taj trenutak kada njegove makete prelaze nevidljivu crtu tehničke savršenosti izvedbe i zadanog realizma i zakoračuju u sferu umjetničkog doživljaja, kvalitetom jedino usporedivog s tridesetim godinama hrvatske arhitekture, odnosno maketama idejnih ostvarenja hrvatske moderne. Izdvojimo one najznačajnije poput maketa idejnih zamisli arhitekata Zdenka Strižića, Ernesta Weissmanna, Drage Iblera ili Stjepana Planića.

S toga mi danas možemo govoriti o Bori Kovačeviću i njegovim maketama i u kontekstu kontinuiteta tradicije hrvatske moderne. No ono što je još važnije istaknuti, kao što su njegovi prethodnici vizualizirali mnogobrojna nerealizirana ostvarenja hrvatske moderne, tako je Boro Kovačević vizualizirao neke od ključnih zamisli hrvatske postmoderene- odnosno neke od paradigmatskih zamisli kasnih sedamdesetih, osamdesetih i početka devedesetih godina 20. stoljeća.

I tu se opet u okviru postmodernizma, a što je i jedna od njenih tema, vraćamo problematici magičnog realizma, ovaj put ne kroz Borgesovu ili Marquesovu književnu prizmu već kroz magični realizam maketa Bore Kovačevića. Riječju, on je kroz medij maketeuspio stvoriti svoj mali svijet, svoj mikrokozmos, u kome se elementi fantastike isprepliću sa stvarnošću, poistovječujući se na taj način s njom i tvoreći skladnu cjelinuzasnovanu na međusobnom odnosu. A upravo je taj Borekov mikrokozmos odraz i njega samog. Bio je nalik na svemirskog letača u kokpitu svog atelijera, koji me uvijek podsjećao na kapsulu nekog imaginarnog svemirskog broda. No taj njegov space kokpit, taj njegov atelijer ponad grada na Žlebecu, nije nimalo nalik sterilnim svemirskim interijerima Stanleya Kubricka, to je jedan više hipijevski, Archigramovski prostor, prepun kreativna kaosa, u kome je jedino i bilo moguće u kasnim noćnim satima, s pogledom na noćna svijetla grada i zvijezdano nebo iznad glave stvarati magične a tako realne mikro svjetove maketa.

I što na kraju još o Boreku reći?

I biti velik i biti čovjek i ne ići malen ispod zvijezda sve je to naš Borek znao

– baš kao u pjesmi A. B. Šimića:

Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!

Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajao od zvijezda!

Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde.