Piše: Silvija Šesto

ponedjeljak. zapruđe. tramvajska stanica na mostu. 6 i 35 ujutro. dvadesetak ljudi. ženi, koja radi kao službenica u prometnoj, prilazi nepoznati čovjek i uz brdo psovki počinje je šamarati, a potom i lupati nogama, šakama… sve se odvija strelovitom brzinom. osamnaestak ljudi lagano se odmiče formirajući publiku.
Joža iz kadrovske jedne državne firme misli u sebi:
– a prek’ vikenda su si bili dobri. ona mu je ziher i kolač spekla, eh te veze, dobro da se nisam ženil, makar stara mi je, ono…
Kristina, studentica druge godine jugoslavistike:
– glupača, ne brani se. dakle ove odurne špičoke nosi da plaši putnike.
Anton, umirovljenik:
– bogme mu se gadno zamerila…
Ljiljana, voditeljica računovodstva u ekonomskoj školi:
– mogli su to sređivati ispod mosta. muka mi je od nasilnih serija prek’ vikenda, a na sad još i ovo!
Kornelije, konobar u centru:
– u kurac, da se uvalim ili ne, da se uvalim ili ne, da se uvalim, kurac!
Slavica, vozačica tramvaja, koja će se voziti do Držićeve u smjenu:
– baš ju mlati. nadam se da neće ući u ovaj.
Zdenka, trudnica u ranoj fazi, desnom je rukom pridržavala petogodišnjeg Marka, kojeg je vodila pedijatru na kontrolu, kad ju je dijete upitalo:
– Mama, zašto striček tuče tetu?
– Zato što mi gledamo, sine.

/luđak je nakon tri mjeseca potjere smješten u psihijatrijsku bolnicu. ne znam na koliko, jer kad su se novine dijelile po rubrikama, rijetko čitam crnu kroniku/