Piše: Edit Glavurtić

„Alfred Kamenski tako jasno snivaše, da miješaše zgode sna, sa događajima jave. Prolazio je životom okrenuvši oči u sebe, nije ljubio, nije ni mrzio. Strahovito se dosađivao, dok nije postao sam sebi teretom. Svirao je i potucao se Europom u kojoj nije pronašao ništa, tek što bi se dohvatio koje želje, dojadila bi mu prije nego što bi joj udovoljio. Jer, Alfred Kamenski ljubljaše samo ono daleko i nedokučivo, što nije mogao imati.“

Jedne noći, u jednom salonu u Ženevi, on, lutalica i osobenjak prebire po klaviru, dosađujući se, a njegovu glazbu iza zavjese sluša razmažena, ekscentrična Fanny. To je trenutak u kom se događa jedan od najljepših literarnih susrete, ono zagonetno prepoznavanje srodnih duša koje se traže i hrle jedna drugoj. I Fanny mu, opijena glazbom prilazi s riječima „Ja sam te uvijek, uvijek poznavala i uvijek čeznula za tobom. I sad sam te našla. Niko te meni ne može oteti, pa ni smrt!“

Zatim, malo kasnije, Alfred njoj: – Dakle ti si to zbog koje se rodih i zbog koje ću umrijeti! Zbog toga Gospod stvori svjetlost jer imaš oči, zbog toga sunce jer imaš srce, zbog toga cvijeće jer si ljubičica, zbog toga muziku jer govoriš! Sada razumijem jezik te vode, tog vjetra i te zemlje u koju ću s tobom leći. Je li Fanny, ti imaš muža?

– Imađah do danas. Sada si ti moj čovjek. Otići ću od onog gusara, pa ćemo živjeti i svirati. Ne pitaj me ko sam, barem noćas nemoj! Evo i ja tebe ne pitam. A i našto, kada se odavna, odiskona poznajemo? Idemo kući da uzmemo moje stvari: ne boj mi se, nisam bogata. Moj gusar je u Parizu, hara na burzi i vucara se po atelierima i iza kulisa. Oh, kako sam sita te laži, te njihove Europe! Do grla grcah u blatu i čekah tebe, dragi Alfrede.

Neću dalje prepričavati Matoševu novelu, ostajem pri trenutku susreta.

Dvoje potpuno različitih jedno je drugom privukla strast jača od njih samih, ona koja poništava sve prethodno doživljeno, i u trenutku stvara odluku o zajedničkom odlasku.

A u stvarnom životu, bi li ovakav susret imao budućnost? Otići ili ostati?

Mnogi su se to pitali i najčešće ostajali u starim životima noseći drugu ljubav tajno u mislima i duhu. Bilo je i hrabrih koji su odlazili, pa poslije očajavali jer se pokazalo da je željeno sasvim drugačije od ispunjenog. I na koncu, neki su je slijedili, ali rijetko cijeli, jer bi se krhotine starih života pokazale preoštre za potpunu sreću u novom.

No trenutak susreta u svakoj je ljubavnoj priči savršen. Svakodnevica nije, niti to može biti, jer ona je vrijeme i kontinuitet. Ekstatična ljubavna stanja nemaju trajnost, jer ljudsko tijelo ne bi moglo izdržati stalno uzbuđenje i napetost, pa i najstrastvenijim ljubavima svakodnevica priguši žestinu, dan za danom zajedničkog života, i onaj kog najviše ljubimo postane predvidiv i običan. To je neminovnost.

A ljudska je priroda takva da uvijek i u svemu teži nekim vrhunskim doživljajima i užicima, pa ljubavlju zove svaki jači zanos, vječito pružajući ruke za onim što nema, ne primjećujući ponekad to što ima, frustrirana jer ne može, niti će ikada moći imati sve.

S ovog mjesta, svatko svoju priču dalje piše sam, i pronalazi svoje odgovore.

Ja vjerujem u ljubav u raznim oblicima, sa stotinama lica. Ne mora uvijek biti udar groma i vatromet, osobna projekcija sugerirana dramatikom filma i literature. Ponekad je običan zimski kaput, jednostavna, dobra toplina koja održava na životu. Ne trebam je čekati, mogu je njegovati sama, a ona će me naći, jer je sve u svemu: iskra u plamenu, kap u rijeci, dah, svjetlost, uzrok, neminovnost. Mogu se prepustiti toplini ogrtača, s povjerenjem da neću biti uskraćena ni za trenutak orkana, ako treba biti. I uživati pritom u Matošu, Tolstoju ili Mostovima okruga Medison bez projekcija, svoja i slobodna.

(Edit Glavurtić, A.G Matoš, novela Camao, slikovnost: Cohen Fuse)