Piše: Stevo Basara
Kada su ga otkopali iz lijesa, prvo što je tražio bila je šolja hladnog mlijeka. To nije nikakve veze imalo sa zagrobnim životom, nego je to bio njegov konstantni poriv za hadnim mlijekom, koji nije imao ni zagrobnih granica. Pitali su ga mnoga pitanja, dok je mene i dalje čudio njegov zarastao vrat, čak i tragovi od užeta nisu tamo bili. Glava mu je čvrsto usađena na uskim ramenima, a miris ilovače izgleda da je izlječio i ona dva polomljena vratna pršljenja. Ustao se i protegnuo.
“Izgleda puno zdraviji nego smo ga strpali u raku,” žalila se nevjerna žena.
“Kako je bilo Milane? Što se vrati kukavče? Gdje ću ja sada bez para od osigurnja i skrckane ušteđevine od sahrane? Ni udati se više ponovo ne mogu, opet sam trudna. Skote! Đubre, marš nazad, ili ću ja da te vješam još danas!”
Listovi su opadali nasumice na drveću platana, u rano proljeće, ovdje, na groblju nije bilo nikog da to vidi. Izgubile su se boje zbilje, omeđen grobljanskom ogradom tekao je crno bijeli život. Nosate su žene bile najerotičnije u crnini, omeđene bijelom puti i kontrastom svjetla naziralo se donje rublje, oprano i uređeno za potajne sastanke poslije treće smjene, u rukama razuzdanih, tuđih muževa.
Mene lično Milan nije interesovao, otišao je tješeći deaktiviranu udovicu, vlastitu ženu, govoreći: da on i komšija mnogo liče, i da će voljeti to njegovo derište, smišljao je glasno imena, i nadao se napokon sinu i prezimenu koje neće nestati bez pomena.
Poslije grobljanske kapije, u sačekuši čučaše jare boja i ranog probuđenog proljeća. Krvavo crveni makovi sijali su oštar mlaz boje i sjekli su zjene onih koji nisu imali sunčane naočale. Djeca su odmah prala ruke vodom iz hladnog potoka i pljucali iza leđa materama bojeći se uroka i smrti, prašnjavog puta, koji je davio iz grobljanske ograde, urezan u periferiji malog mozga, da straši još noćas u ljeto što se već gura, kad sjene postanu jače, deblje, tamnije i duže.
Ostati na groblju prihvatila je jedino grupa staraca i muškaraca koji su naizmjenično lijegali u onaj Milanov lijes, nadajući se mladosti ili bjegu od žilavih žena i baba, što su klimale glavama ispod tamnih rubaca za sahrane, izgledale kao umetnute fotografije iz neke parižanske galerije. Plele su naratke za nove još nerođene potomke, a muškarci bi stenjali u lijesu od straha i i kipućeg adrenalina kao da bacaju kamena s ramena. Svi od reda smrdili su na zagoreno mlijeko sa šporeta, čak su i leptiri osjetili naprezanje slatkastog rajskog soka. Sisali su iz očiju ljudi nektar raja i zlatne prašine pomješane sa onim minulim, abortiranim, bajatim željama.

