Piše: Božica Jelušić,
slikovnost: Mio Vesović

Slučajnim pogledom u lijevo na mom Facebook profilu, primjećujem da se broj ljudi u rubrici “Objave slijedi…” smanjio za jednu osobu. Otima mi se uzdah olakšanja. Barem netko ne očekuje da budem mudra, poučna, zabavna, originalna, naročita, drugačija, u sivom prosjeku društvene mreže. Pronašao je ili pronašla zanimljivije jasle sa svježim krmivom, i to je dobro znati. Meni uopće nije do kraja jasan pojam slijedbe (piše li se tako?), ali znam da je u civilizacijskom kontekstu važan. Također mi je jasno kako raspon ide od krajnje neobaveznog zavirivanja kroz virtualni prozorčić (“Visoko je naš prozorčić, / ne dosiže ga ni prst”, Cvetajeva) do vatrenog pristajanja i uzvisivanja nečijeg lika, djela i ideja. Srtećom, ja nisam ni blizu toj poziciji, već stojim na nultoj točki početne skupine.

Međutim, mogu misliti kako je bilo Lenjinu, Che Guevari, Castru, Churchillu,Gandhiju, Sai Babi ili velečasnom Z. S., koji su iza sebe imali potencijalne gomile, željne da im netko upali fitilj zanosa, jednim stihom poput ovoga: “I svijest o žrtvovanju, kao zublja, / Davat će našim postupcima smjer”. Ironično, kako to već biva, stih je napisao slabić i dekadent Rilke, i što da čovjek zaključi u tom povodu? A lučonoše, daleko od očiju užarene gomile, borili su se s krupnim i sitnim ljudskim manama: sibaritskim navikama, lošim brakovima, kućnim rospijama i izvankućnim pijavicama-priležnicama, alkoholizmom, razvratom, požudom, častohlepljem, opsesivnim materijalizmom, sumanutim idejama, grandomanijom, hipohondrijom, mizantropijom, spasiteljskim kompleksom ili tek umišljenim talentima, kojima kvare ukus javnosti.

U samoći kuće i spavaonice, to su bile borbe dostojne junačkih epova, ili možda ipak, fatalistička prepuštanja, budući da čovjek gubi bitke s karmom i usudom. SAmo oni znaju što su proživjeli i kako su preživjeli to točke pretvaranja u legendu. I koliko ih je samo napora stajalo da se “vrate u format” i poziraju pred stotinama tisuća očiju, često u nametnutoj ulozi,da ne razočaraju svoju slijedbu, željnu dnevne porcije iluzija.

Prononsirani paranoici imaju ponajviše sljedbenika, oponašatelja i obožavatelja, istinski ih se stvaratelji i duhovnjaci nastoje otarasiti. Odličan je primjer ustoličeni Papa Franjo, koji rezolutno odbija sve mistifikacije o vlastitoj osobi, finom ironijom reagirajući na nasilne “divinizacije” i čvrsto ustrajući na mjeri jednostavne osobe predane pozivu, u čemu i jest njegova (i općenita) nedvojbena veličina. On jamačno zna da je poklik “Nasljeduj Krista” jedini, kome se vrijedi odazvati, jer samo takav poziv ne nudi ništa lažno i ne može iznevjeriti sljedbenika.

Pjesnikinja Vesna Parun jednom mi je govorila kako u hrvatskoj književnosti “ponajviše nedostaje nasljedovanja”, no to je, rekla bih, uglavnom fenomen poricanja uzora, budući da se male duše ne daju u veliki jaram, a k tome, ako su što i oprihodovale od tuđe veličine, ne usuđuju se to priznati. Mislim da ona, zapravo, ima mnogo sljedbenika, baš kao i moj veliki uzor Fran Galović, o kome nedavno rekoh da je post mortem doživio najbolju moguću sudbinu za pjesnika. Naime, od dvanaestorice iz zbornika HRVATSKA MLADA LIRIKA (1914.) samo su trojica polučila književni uspjeh: Andrić je dobio Nobela, Ujević stožerno mjesto modernoj hrvatskoj poeziji, a stidljivi “dečec z Peteranca”ohrabrio je petstotinjak ljudi na gornjohrvatskom prostoru da na svom materinjem, kajkavskom jeziku, pišu dobru poeziju. Ako je to dobar primjer slijedbe, povlačim riječ s početka. Da, to bi mi se čak i “s onu stranu oblaka” moglo svidjeti!

(20. ožujka 2014.)