Piše: Edit Glavutić

Prilično sam rano naučila da se polovica sreće krije u čekanju na nju. Možda zato jer u vrijeme mog djetinjstva i mladenaštva nije bilo puno proslava, događaja ili prilika kad se moglo nadati nekom veselju. Život je šetao laganim korakom, monotono, između škole, svakodnevnih obaveza i prepirki s bakom. Svaka sreća okružena crvenim kružićem u kalendaru prošla je u trenu, a ono po čemu sam je pamtila bilo je sanjarenje o njoj, pripreme za nju, i slatko očekivanje.

U međuvremenu, nemam više vremena za rasipanje, i ne čekam ništa, pa ni sreću. Hvatam prilike, i stvaram ih sama, kad god mogu. Briga i problema ima uvijek, ponekad su teški, dani kojih se pribojavam približavaju se, ali čak i tada pomislim „ma, kad to dođe, tad ću na to i misliti, a danas… krasan je dan, nebo je plavo, pa zašto danas ne bih bila sretna, zašto ne bih popila kavu negdje na terasi, na suncu… što ima doći, već će doći“

Tako odredim, i tako bude. Ne dam da mi tekuće brige zamagle male srećice, koje mi namiguju iz dobre knjige, poljupca, šetnje, komada torte.

Uostalom, otkrila sam da mi nikad u životu nije bilo samo teško, uvijek je i u potpuno tamnim danima bilo malih prilika za osmjeh. Kao što su u velikim veseljima bile sjene briga, i sve je bilo pomiješano, lice jedno, naličje drugog, vječiti krug. Baš dobro da je tako, jer to daje priliku da sakupim dosta djeteline sa četiri lista i na mjestima na kojima se uopće ne nadam da bih je mogla naći.

Samo usporim, gledam, i sreća dolazi sama.