Oligarhije, oligarhije, oligarsi… Gdje dalje! Počeli smo da bivamo srećni kada smo u poziciji da kupujemo polovnu robu. Po okončanju vaših oružanih sukoba našim rukama i našom krvlju dali ste nam nadu i doveli u poziciju da smo smatrali ovu zajednicu društvom te kao normalni ljudi išli ka bankovnim zaduženjima koje smo mogli podnijeti da bi sebi nešto priskrbili a što se zove skroman život. Zabluda je bila da smo svjesno potisli iskustvenu da je nada slijepa i da vašoj gramzivosti nema lijeka. Dok smo se mi bavili „normalnim“ životom vi ste radničke tvornice dodijelili državi (sebi) i krenuli i bjesomučnu pljačku zbog koje ste i izazvali svjesno ratove. Očas, kada smo se osvrnuli, nismo imali ni onog ubogog uporišta od skromnog radnog mjesta na koje smo računali pri našim kalkulacijama. Krvave ratne ruke kojim ste nas ubijali zamijenili ste onim koji nose svilen konac i koje nas guše. Izvinjavam se ako se neko osjeća prozvanim jer „nezavisni“ BH sudovi su pokazali da u vašim (zlo)djelima u ime naroda nema krivice.

Onda smo počeli da kupujemo polovnu tehniku a da ne pričamo ko je imao mogućnost uvoza. Ako ne pravnoadministrativno, a ono bar materijalnu. Zatim dolazimo i do polovne garderobe. Slijepi će reći da je u tomu sreća jer jos nismo stigli do polovne prehrane. Ali to je neistina jer uveliko i odavna mnogi idu do proizvođača pekarskih proizvoda i kupuju one „od jučer“…

I genitalci, kakvi već odavna jesu, nezasiti do Iblisovih prvih perjanica skalkulisaše da nemaju odakle više grabiti i da je građanostvo u kolapsu. Ali srećom pa među njima ima i vizionara gdje znaju da su tokovi kapitala uvijek nezaustavljivi samo da su trenutačno presahli. Poput virusa izvšili su inkubaciju i čekaju. Da ne bi izgubili rutinu i da bi se okitili statusom dušebrižnika krenuli su u akciju otvaranja narodnih kuhinja gdje se na programima otvorenja takvih svemilosnih institucija (umjesto kao noj da zariju glavu u pijesak jer je to ogledalo najvećeg njihovog neuspjeha) koji priskrbljuju simpatije onih koje su sami (ako je sreća neznanjem) doveli u tu poziciju da im se dive i glorifikuju. A njima je upravo toliko samo koliko svaki drugi obrok ide njima, ali prije pripreme kroz efektivu. Stoga rekoše u narodu: „Ko je srećan ni u hali nije gladan“… Aferim i prijatno im!