Piše: Edit Glavurtić

Ti i tvoji otvoreni prozori, kao da si se u čamcu rodila – cijeli život, od različitih osoba slušam ove riječi. Istina je to, od najranijeg proljeća, do samog početka zime, kod mene je i danju i noću sve otvoreno. Samo na jakom pljusku kratko zatvorim, ali kiša i njeni mirisi su dobrodošli. Čak i zimi, u velikim hladnoćama, ujutro pola sata sve širom otvorim, da „pustim dan u sobu, a noć van“. Zašto je to tako, i odakle ta potreba – ne znam!

Znam samo da ljubim svaki oblik prirode, da mi je dobro kad se uskladim s njom i mijenama godišnjih doba, to me iscjeljuje i obnavlja. Kad bih imala kuću, sigurna sam da bih svaki trenutak provodila vani, u vrtu. Pošto nemam, nego živim u stambenoj zgradi na četvrtom katu, jedini način da budem što bliže cvrkutu ptica i malom drvoredu jest sve širom otvoriti i sve pustiti unutra.

I zato je ona Lorkina pjesma o smrti i otvorenom balkonu u svakom stihu – moja. Prevedena, ona znači; i kad me više ne bude, i dalje želim vidjeti i čuti ovaj lijepi život, njegove boje, zvuke i mirise, želim se sa svime tim stopiti, jer kad sam dio toga, još uvijek sam negdje tu, i tada ne mogu ni umrijeti.

To je to Vanjsko u Unutarnjem. Sve u svemu.

Zato, ne zatvarajte balkone ni prozore, sve neka ostane širom otvoreno.