10. PISMO ZA DRAGANA

Brate moj,

za tebe ne bih trebao pisati nikakvo pismo, ti jednostavno sve znaš, sve što i ja znam, o svemu što se dogodilo, ali pišem za tebe, pišem za nas, da ne zaboravimo niti na trenutak, da nam i misli stoje na ovom lažnom papiru. A i nismo se dugo vidjeli; ajde, taj jedan put prije nekog vremena, prekratko je trajalo, no zato smo sada opet zajedno, nakon puno godina. Bilo je i vrijeme.
Ležimo u ovoj sobi punoj vlage, svatko na svojem krevetu, i ovi madraci su ustajali i prepuni te vlage koja nam ulazi u pluća, u kosti, sve je više ima u nama, iz noći u noć se nakuplja, pa sve manje spavamo, a mora se ponekad i odspavati malo, to da čovjek ne poludi.
Ma jebo vlagu, burki, i spavanje, ma sve to što je bilo. Naša budućnost, ona stara, čeka na nas. I bit će zajebana i teška, ali bit će naša. Sjećaš se, znali smo da će biti takva dok smo još živjeli zajedno u Zagrebu, u onoj truloj, vlažnoj kući podno nadvožnjaka. Najbolje je sve to zaboraviti. Nije nam ostalo gotovo ništa od jučer, nismo ljudi od danas, od ovog vremena; dapače, znam da ti se gadi jednako kao i meni, ali ni o ovome današnjem vremenu neću pisati.
Ostalo nam je samo sutra, sutra u svakom sadašnjem trenutku. Jer progledat će tvoje koljeno sutra. I prestat će moji oči željeti ne vidjeti, i ne hodati, i ne čeznuti za svim ovim ispraznim, lažnim, površnim sranjima koja nam prodaju sve te koristoljubne, bahate, prepametne budale ovog današnjeg svijeta. Ma ne mogu o njemu, on je odavno umro. Nikad nas nije bilo briga. Jer njega nije bilo briga za nas, i drago mi je da je tako.
Gadi mi se, sve mi se gadi, djecu su pretvorili u zombije pred ekranima, ni govoriti više uskoro neće znati. Neka rade šta hoće više, mi ćemo se ionako opet vući po pločniku njihove jebene praktične ljubavi, crkavat ćemo na tom betonu, i smijati se, uvijek ćemo se smijati, ismijavati sami sebe, jer znamo bolje, znamo koje je ovo sranje u kojem jesmo.
Veseljaci, burki, trebamo živjeti svaki trenutak kao da je već sutra. To smo si pokazali, brate, uvijek i iznova. Umiranje je za sve ove sitne duše ionako već odavno žive umrle.
(toliko toga smo prošli zajedno, i još previše toga nismo)
I šta bi sada trebali, dok krepavamo puni ove vlage, u sobi punoj vlage? Ništa. Koji svijet da krivimo, kome da zamjeramo, ma koja sudbina je nas dvojicu uopće mogla odrediti, koja? Ja je ne vidim, sami smo postali jedan drugome sudbina, usud, ishod, odabrali smo jedan drugog, jer braća nisu, braća postaju, i jedino ta i takva braća i ostaju braćom, do zadnjeg daha iz pluća punih vlage. Sve je propalo, davno si znao reći, i kako li si samo bio u pravu, i kako li smo se samo valjali od smijeha u tom osjećaju te jasne i proste istine, i tako i je, zato nismo danas, zato smo sutra, već sada, svakog novog trenutka.
I trebalo je živjeti s njom, tom slutnjom, i jesmo, i još živimo, i tek ćemo zaživjeti, nadići tu šugavu istinu, protiv svih izgleda.
Ova soba zaudara na vlagu, to me jedino malo brine, ali nećemo brinuti. Čujem te kako kašlješ, burki, u snu, ta dva sata koliko uspiješ odspavati, a onda se digneš, kuhaš nam kavu, ja još kratko zaspim, pitam se čuješ li me kako kašljem, znam da je tako, osjetiš li više uopće više smrad vlage, i naše truleži, pa da se onda nasmiješ, i da me ti probudiš, i novi dan je u našim kuhinjama koje su jedna te ista, uvijek ta jedna ista.
I sjedimo i pijemo kavu usred noći. I ne pričamo o svim tim ženama, o svim tim kukavicama, o mrtvim očevima, ne izričemo ni riječ o svim bolima, ne bunimo se na sve nepravde, jer što je to nepravda, čija?, i ne pričamo više o putovanjima, ne pričamo o jučer, ne pričamo o danas, sjedimo i pijemo sutra iz različitih šalica za kavu, majku li im!, ni dvije iste šalice nemamo. Osjetiš li smrad truleži kako radi propuh u našoj kuhinji, a kako li se samo podlo i nečujno uvlači u naše kosti i pluća i koljeno i oči dok pokušavamo spavati u toj hladnoj, vlažnoj sobi? Osjetiš li tu sablazan, da joj sad ne opsujem sve po spisku.
Ta prokleta vlaga će nas ubiti. Ako ništa drugo do sad nije i neće, ona će nam skratiti muke. Ajde, burki, zajebavam se, pa znaš ti nas dobro! Da nam tijela raskomadaju, još uvijek bi nas čuli kako se smijemo na sav glas, kako se dobro zajebavamo, kako živimo. Umiranje naživo je za njih, znaš koji su, kao što i ja znam. Ni trenutka im više neću posvetiti.
Nemoj ni ti, nisu zaslužili naše živce.
Sve je u redu, sve je u šugavom redu. Samo moramo malo prozračiti, malo bolje prozračiti. A onda idemo u Bangkok, ili kamo god već idemo, u Nepal, možda svratimo i do Fužina, razlike nema. Ponijet ću nam malo vlage, ravno tu u plućima, za svaki slučaj, ako nam sve u nekom trenutku dojadi, sve to, sve to, i sve to, ako nam se popne navrh…
Ma zaboravi, imaš mene, burki. Kako si rekao sto puta: ”Kako će nam biti dobro, buraz, ah, kako će nam samo biti dobro!”
I da znaš da hoće.
Vidimo se za koji dan, sutra znači…
Brat