Piše: Božica Jelušić

Jedan mali “svjetski dan” prošao je gotovo neprimjetno. Bio je to 20. ožujka, Svjetski dan pripovijedanja. Žalostivo se sjetih koliko je nekada, u starom svijetu, pripovijedanje bilo važno. Bake i djedovi bili su kultne ličnosti u životu djeteta, prenoseći mu pripovijedanjem nenametljive pouke o životu, predajući uspomene, šireći granice svijeta instrumentom mašte. U plemenima, ta se situacija dugo održala, i njihove duše ostale su zdravije, cjelovitije, šire. U plemenima Aboridžina i danas je položaj pričatelja, čuvara povijesti i duhovnog naslijeđa, veoma visok i poštovan. Honorira se sposobnost stvaranja “šare koja priču stvara”, i pleme hrani, štiti i čuva svojega meštra ili još češće, meštrinju pripovjedačicu.

Poželjeh stvoriti priču jednoga dana, zamolivši vas za svježu jutarnju misao. Nastala je spontano, kao želja za maštovitom plovidbom, a jedra su, prema obećanju, sastavljena od krpica vaših riječi.Evo što ste poručili, poželjeli i rekli: MANUELA je na vrh jedra stavila zdravlje, slaveći šetnju poslije operacije, upozoravajući da nas priroda kreditira svakim zdravim danom u životu. Jesmo li uvijek dovoljno zahvalni za taj veliki dar? MIMA upozorava na neprocijenjivost sadašnjeg trenutka, potpunu nazočnost u zbivanju, apsolutnu svjesnost. BISERKA priziva snagu kretanja i protok prirodnih energija kroz biće, vječiti elan vital. EDIT izvježbanim okom upućuje na detalj kao ključ cjeline,pokazujući nam ptičje gnijezdo pod prozorom, taj simbol ujezgrenja, metonimiju za našu zemaljsku kuću, kutak u svemiru.

TATJANA zna da je dan svečanost ako nam pokloni susret s voljenim bićem. Anica uzdiže oči spram transcendencije, spominjući bijelo pero, znak onostrane podrške u dnevnim naumima. VIŠNJA zna da je Čista Ljubav izvor svega života i sve radosti. MIRNA u skladu s imenom, širi duh mirotvorja, potrpljivosti, nenasilja i sklada. MARIJA čita biljeg sreće sa spokojna lica, ŽELJKO proslavlja svoj materinski, kajkavski duh, HANA dijeli s nama povratak samoj sebi nakon uspona i padova, ne zaboravljajući zahvaliti čekateljima. SEKA zadivljuje srčanošću, ne predajući se godinama. LUKA i ROBERT zovu na akciju oplemenjivanja okoliša: zemlja ne čeka, proljeće je na vratima!

LJERKA u najljepšem duhu vitalizma reminiscira šetnju s povjetarcem što nosi miris rijeke. RENATA šalje izazov: vizualni haiku, rosu na listu, fokus nebeskog svjetla. Jasna svjedoči vjeru u magiju, koju s njom zdušno dijelimo. EDITA finim uhom za nas sluša pjev slavuja u voćnjaku, spajajući dvije ljepote. SILVIJA I LJUBICA sinergijski, ljubavlju i odvažnošću napinju već sašivena jedra.MEMNUNA donosi najveću krhkost i unikat u prirodi: snježnu pahulju na dlanu, simbol prolaznosti. Meni bi, dakle, ostalo odrediti pravac i ispričati priču o ljudskoj dobroti, potrebi za ljepotom, sakupljenoj životnoj mudrosti.

Međutim, to se pokazuje nepotrebnim. Ovako opremljeni, možemo stići do svake destinacije na globusu i izvan njega. Savršena smo posada i vrsni graditelji. A šara je samu sebe stvorila, uplela u svijet već ispripovjedanih priča, ostala neizbrisiva, čim smo je pretočili u slova. Moja je bila samo igla i želja da to bude lijep , uredan uzorak na maštovitu platnu, onako, kako me je učila moja poštovana i nedostižna majka, vezilja i krojačica kakve nema na daleko.

26. ožujka 2014.