Piše: Stjepo Martinović

Kao da je u „ementaleru“ mojih košmara vidjela previše „rupa“ ispraznih radosti, boginja koja se s mračnom strašću poigrava mojim godinama, smjestila mi je usred siječanjske letargije – poziv na ukop bolećivo mi voljene ujne Marije, zadnje pripadnice naraštaja mojih roditelja. Takvu se vijest prvo prihvati kao prirodno-bezbojnu u dugoj očekivanosti… dok se ne javi njezina sjenovita strana: beskrajna tuga nad slojevima sjećanja na dogorjeli žižak – koja urodi žalošću, sjetom. A Marija nadasve bješe mjera skromne sreće moje obitelji, stoga što je nemjerljiv bio zlehudi usud njene.
Na spomen rano obudovjele nevjeste i djece joj, moja bi mati samo uzdisala… smogla snage za jedva čujno „E, tugo moja!“, u kojem je bilo nepojmljive žalosti, nezamisliva suosjećanja; njoj je Marija bila mučenica bez premca, jer ju je njezin brat ostavio sa četvoro djece, pobjegavši u smrt, uzmaknuvši pred nepreboljenim ratnim užasima, strahovima… manjkom snage da oplodi zemlju koju mu je sestra, odrekavši se svoga dijela baštine, uvećala do imanja dostatna za život. Prekasno i krivo procjenjujući, jer on tada nije trebao više od dva četvorna metra obiteljskoga groba.
Stoga, kad je istekla sekunda doživljaja vijesti kao neumitne po mjeri ljudskoga vijeka, sestričnin SMS, strašan u lapidarnosti: „Umrla mati, ukop u srijedu, 15.00“ – zgromio me žešće nego glas o očevoj smrti, desetljeće ranije, i majke, sedam godina za njim; naime, s njihovim odlascima nisam povezao takav osjećaj gubitka, izmjeren sviješću o nestanku bića, koje za sobom ostavlja gigantske plodove ustrajnosti i truda u dramatičnu nesrazmjeru s ičijim očekivanjima, osim (možda) svoje djece.
A Mare je usnula ostavljajući i ono što sam spontano nazvao geografijom iščezlih toponima: njena me smrt podsjetila na gašenje ognjišta po brdskim selima, praćeno zaboravom názivā proplanaka i površi, brežuljaka i grebena, zavala i šumaraka… kojima nekoć imena dadoše čobani i ratari, drvosječe i ugljenari, lovci i hajduci koji su po njima kročili, šumu sjekli, stada napasali, duhan krijumčarili, snijeg u ledenice zbijali i vapno pekli. Ljudi koji su triput nestajali: kada bi ih sustigla smrt od gladi, noža, bolesti, puščanoga zrna… rijetko od „obične“ starosti; pošto bi im ime propalo kroz rešeto sjećanja; u trenu obezimljenja ponikve, čùke, prodoli, kòse, izvora ili lokve naziv koje, ili koga, su posljednji čuvali u pamćenju – kao orijentire i uporišta u životnom prostoru. U času kada bi ti toponimi (p)ostajali mrtav natpis u austrijskoj vojnoj specijalki, što su je preuzimale sve kasnije vojske; njihovi su oficiri razastirali kartu zemlje koje više nema.
Ovijen mislima kao izmaglicom što mi je slike i šumove izbljeđivala i stišavala na razinu nestvarnoga, uronio sam u jèke davne uspomene – ne u krajolik, koji prigušeno pulsira zatomljenim vremenom, po mjeri osuđenika na nj. U gradu sam preuzeo vijenac, sišao do rive ne bih li s nekim poznatim utukao suvišne ure – stečene zahvaljujući cesti praznoj kao da ne povezuje ništa osim napuštenih naselja, nakaznih u opustjelosti njihova agresivnog betona – vratio se do automobila ne vidjevši nikoga iz memorijske galerije, te krenuo put brda. Ali, već od zavoja nad Orlovcem, svakim sam kilometrom tonuo dublje u osjećaj da putujem prividom nekoć mi poznata prostora… koji je pretrpio tajanstvenu kataklizmu: izobličio se poput odraza u zrcalima poslovnog nebodera, deformiranim od stiska metalnih okvira.
Sve je naoko bilo na ranijemu mjestu: mrkozeleni amfiteatar Jurjeve vale, posijan stihijno nabubrelim naseljima, suri krš prema istoku, daždom prikriveni škoji… ali poremećenih dimenzija, izmijenjenih suodnosā s okolišom. Kraj obremenjen kućerinama sazdanim otuđenošću žitelja, u tjeskobi htijenja da se besmislenim ziđem odvoje od susjeda i namjernika, godišnjih doba… samoga Boga.
A onda mi se, kroz rasjelinu u oblacima, ukazala Kamešnica… zaodjenuta mûkom, zamišljena kao starica kad prebire zrna boba, odbacujući ona nagrižena žišcima vremena – daleka i kanda od nekoga drugog svijeta. Zaridao sam, nemoćan obuzdati jecaje… kao nad grobom najskrovitije želje, jer mi je Kamešnica bila sublimat i simbol žudnje da se jednom izmirim s ocem. Barem da, svjesni nepovrata našeg udaljavanja, nemogućnosti obnove bliskosti… zajedno razderemo listove sjećanja natopljene razočaranjem, gorčinom zajedničkoga poraza. Niti sam ja postao sin kakvog je želio, niti je on mene potakao na izrastanje u muškarca koga se neću stidjeti, onakvoga o kakvom je snio i kakav sam onda htio postati – nepovratan je raskid bio zapisan već u ranim razilaženjima. Rastali smo se poput kapetana i bjegunca s lađe, koji radije skače u ocean, nego da ostane ploviti pod onim koji ne vlada ni brodom, ni valovljem.
Tisuću sam se puta upitao zašto mi je – premda morajući znati da stvara dug od koga nema uzmaka, koji se poravnava samo održanjem riječi – ikad obećao da će me onamo povesti… da ćemo put vrha u ljetno praskozorje nakon nevere, kad grune bura, pa pročisti zrak da se vide otoci i daleke planine, kraška polja, rijeke, jezera… te, bude li sreće, i modrosiva kalota Monte Gargana, nad izmaglicom na zapadnom rubu jadranske pučine. Nije me odveo kad je vrijeme bilo, a kasnijih godina – kada sam mogao otići s rođacima ili prijateljima – nisam pošao da mu ne otmem neostvareno obećanje… I znam da nikada neću do Ilijinog vrha, kao što neću znati ni ustrajem li u takvoj odluci da ga ne bih posmrtno ponizio, ili da mu moja neostvarena čežnja za doživljajem, što se ne može prizvati iz provalije godina, bude vječna kazna za grijeh propusta koji se ne iskupljuje nikakvom pokorom.
Jesu li se rodbina i susjedi prestrašili istine da su, nakon Marije, oni na redu… ili je poživjela predugo da bi im ostala u obvezujućim uspomenama: na seoskom groblju, oblijevanom žestokim pljuskom, ne bješe se okupilo više od petnaestak duša. Također, kao da je hûk pomahnitale južine među strmim brdima i tu čeljad obeshrabrio za uobičajene lamentacije, neprirodno prigušen bješe grobljanski verbalni folklor, koji ljudima pomaže da sahrani zaniječu auru izuzetna događaja… da neumitnošću umiranja, svođenjem odlaska s ovoga svijeta na jedino zajamčeno u životu, potisnu strah od smrti.
I krupan mladi svećenik, nimalo skrušena lika, odmrmljao je svoje odsutno i gutajući nemušte slogove, pa da – kad samo nas nekolicina najbližih ostadosmo kraj ploče vraćene na ranije mjesto – netko ne šapnu „Ode, mučenica…“, posljednji ispraćaj jedne izuzetne žene bio bi nalik ukopu leša neznane utopljenice, zatečenog u zoru na pustomu žalu. Ode, mučenica… odnoseći talog trúdā, poniženjā i bôlī, a ostavljajući onima koji je se hoće sjećati mješavinu divljenja i gorčine, odjeke njenih čemerā; da – i grižnju spoznajom da smo skloniji prekasnom priznavanju nečije patnje, nego pravodobnom nastojanju da je ne bude.
Baš kao što je moj ćaća, ne održavši obećanje o usponu na Ilijin vrh, zauvijek odbio priznati je li se ikad želio izmiriti s jedinim djetetom. — osjećam se meh.

( Drugoplasirana priča na natječaju ‘Turopoljska poculica 2013. godine)