Piše: Igor Večerina

Bez istine smo nemoćni. Ona je stvarnost, cesta kojom hodamo, svaki njezin dijelić i što je važno, sistem kojim su ti dijelići povezani. Ceste su starije od nas, one su i prije bile tu, mada ih i mi gradimo. Njima hodamo, na njima živimo i,u stvari samo o njima i govorimo, o putevima kojim idemo i kako i zašto to činimo. Bez istine smo nemoćni jer smo slabi da do kraja lažemo, da od laži napravimo svoj sistem. Kad bi jednom netko mogao tako lagati, do kraja lagati izliječio bi ljude od te nemoći. Jednostavno, kad bi se sreli s nekom laži, znali bi da se i ona može organizirati, da se i njom može hodati ako se to nauči, ako joj se nauči vjerovati – baš kao i istini.

S Heroinom je slično. On ima sistem, točnije on je sistem, svoj vlastiti sistem koji se i može naučiti, ali ne i uskladiti ga. On je kao da zamislite istinu i laž koje zajedno pokušavaju živjeti u Heroinu. To uistinu i čine, cijelo vrijeme to vidim. Vidim i nas kako skakućemo iz sistema u sistem pokušavajući ih sklopiti, posložiti ih u okvire svojih cesta. Negdje u asiptoti oni se i sklapaju, tamo u onoj točki koja definitivno postoji, u beskonačnosti. Smrt je puno, puno bliže, a nemir koji se oslobađa dok pokušavamo pomiriti te sisteme jede ljepotu, pa čak i najveće od svega, ljubav, pretvara u moranje.

I što ga ustvari čini tako užasno velikim, toliko da ga uspoređujemo čak s istinom, laži, ljubavi? Čini mi se da smo to mi, mi sami kojima se hrani baš kao i mi što se hranimo indolencijom i lijenošću da toplinu i mir tražimo negdje na tom putu. I na kraju, stići ranije tamo na onaj neki tvoj cilj, veseli, kao kad u školi osvojio si utrku, samo kad se okreneš, onako velik od pobjede i skužiš da još dugo neće nitko od tvojih doći ; trče svoju trku. Oni drugi koje vidiš kao publiku, oni znaju za tebe, čak te to malo i veseli. Malo se boje tvog svijeta; nije to onaj grandiozni strah koji očekuješ nasuprot tvojoj hrabrosti života na crti. Tu je puno sranja, ,nedosljednosti, tankih opravdanja, nekoliko ljestvica morala ovisno o potrebi i sad mi, «Gospodova hrana» od svega toga gradimo pričice iz kojih rijetko izlazimo, naše male kućice s prozorima što se čude kako to da baš nitko kroz njih unutra ne proviri da nas pita što ima? Znaju. I istine i laži i ljubavi i pisanja i slikanja i mnogih kvaliteta kojima se na čas dive; no sve su to druge, treće i pedesete po redu informacije o nama – prvo o nama je – takvi i zauvijek takvi u onom sistemu naučenom ali nespojivom. Opravdanja su besmislena, a nastojanje da se u društvu funkcionira užesno naporno. Ako od Dubrovnika do Rijeke hodam 23 sata, ni povratak neće biti bitno kraći. Da bi hodali, trčimo, da nam vjeruju, šutimo, da ih ne prevarimo – ne tražimo ni ne dajemo, ako želimo biti točni u dolasku na posao – sredimo si večer prije dizalicu iz kreveta jer u pet, šest ujutro ljudi eventualno izjednače tlak, protegnu se i žive. Svako svoje. Katkad tužni, veseli, nervozni, snom zaposleni. Mi smo osigurani kakvom linijicom ili nismo. Ako nismo, pokušamo. Ako ne uspijemo, mozak i leđna moždina pokušavaju simulirati, a nije im teško, promjene raspoloženja na koje nismo navikli.

Čudimo se tek kad ta muka prođe jer dok smo u njoj opet smo Njegova hrana. U stvari uvijek i gotovo sve radimo za Njega, od Njega, radi njega. U lijepim danima duže apstinencije, u one dane kad je bolje šutjeti nego uvjeravati okolinu u svoje stanje, ciklusi raspoloženja, dnevne promjene su dječji divne. Govormo o sistemu i što Heroin posjeduje, emanira i eliminira. Pitanja, tražimo li pitanja ili odgovore? Da li i on pita? Početku ove pričice dao sam pitanja za lijepe, nekako cosmo odgovore, ali dalje, kad smo se zajedno propitkivali među odgovorima valjda smo shvatili da je On, pa i u poziciji prostora kroz koji se krećemo, i sad¸, kad je je takav radi nas, ponovo ga mi činimo. Mijenjamo se za sličice, postavljamo pitanja u redove, nastojimo pokazati kako mi iznutra tražimo. ‘ko se boji konja još?