GAĐAĆEMO SE JOŠ

uvijek govorim da neću više
smarati one koje volim
svojim sjebanim pjesmicama
ali svakog se jutra probudim
zatrpan lošim vijestima
neki je čovjek u kambodži
dugo držao pruženu ruku
i napišem onda kratko
zastava raspadnute države
azijski kurati torzo
i kambodžanci počeli da me zajebavaju
i potom opet vidim zbog kakvog đubreta
me je izdala zehra, zašto zehra
diže ti se na njegov pancirni prsluk
zašto mi nisi rekla, ulazio bih
u krevet s pancirnim prslukom
nevažno je ko ga nosi, zar ne
i onda pomislim ovako: sami ste tražili
gađaćemo se ko čime stigne
kad mi nestane pjesama
izvadiću sopstveno srce
i razbiti vam glavu

———————-

Ćeranje Matije Bećkovića

U svojoj knjizi ,,Svjedočanstvo poezije” Česlav Miloš na tri stranice (mislim od 78. do 81-e) analizira sopstvenu pjesmu ,, Ne više”, dakle, dozvoljeno je. Kiš također reče da pisci nisu trbuhozborci i da ne smiju dozvoliti da ih neko ubijedi kako o svojim djelima moraju ćutati, Crnjanski je također o tome vrlo jasno govorio… tako da ću po sistemu ,,vidla žaba đe se konji kuju pa i ona digla nogu” čim dospijem kratko se izanalizirati kod svoje pjesmice ,,Gađaćemo se još” obzirom da sam neke jako drage osobe rasplakao i da sam već primio nekoliko izraza sućuti zbog toga što me je Zehra prevarila, valjda sa nekim specijalcem policijskim ili vojnim obzirom da se pominje pancir.

Prije nego se upustim u tu glupost moram napomenuti da znam za jadac tj. notornu istinu da pjesma koja se da do kraja objasniti i nije pjesma, te tome dodajem da je pjesma nešto što se ne može drugačije napisati nego je napisana, da je i najkraće objašnjenje deset puta duže od pjesme i da opet ne poklapa i ne može nikad poklopiti tu čaroliju pjesme. Daklem, ovako: Zehra je Poezija, Smisao i Život sam; onomad nam se desilo i dešava se na svim stranama da taj naš Život između srca i otvorenih grudi ponuđene ljudskosti i ljubavi izabere ,,specijalca” tj. tipa tj. Varijantu Života s pancirnim prslukom tj. rat kao nešto krajnje suprotno ljubavi.

Volim sebi umišljati lijepe stvari ali u toj ne baš pretjerano važnoj niti lijepoj pjesmici čitatelj može da bira, da se upušta u metafore do alegorije ili da čita bukvalno, isto mu se hvata, dobiće isti ukus u ustima. Možda ćemo se stvarno ćerati još jer takvi smo, na jebenoj vjetrometini živimo, krvav znoj nam se često cijedi niz leđa ali ja toj turobnoj mogućnosti dodajem neke napomene: na kraju krajeva, dragi moji utjerivači povijesnih dugova –  ”nevažno je ko nosi pancir, zar ne” – a ko je taj ko će kad se nemadne čime više gađati iščupati svoje srce i gađati nas u glavu koliko god nam bila ona pametna i potkovana (stvarno se osjećam ko žaba koja je digla nogu) tumačenjima prošlosti u kojoj su uvijek oni drugi naskakivali na nas nedužne i lijepe.

Nije tu bezveze tako ni onaj Kambodžanac s ispruženom, s uzalud pruženom rukom… jbg, zar ne liči tako na neki kurati torzo -ali, pazite sad ruka je ta, ta pružena ruka je ta koja baca sjenu nalik na kuratost i ljudskost. Eh, a nama se jebeni smisao života digao na pancir, ko velimo, onak kako i svi koji vjeruju da rat može donijeti nekome neko dobro – imamo pancir, ko ga jebe, zaštitili smo srce svoje… jest ali u kambodžanskoj ruci, kažem ja, da ne kažem u kurcu.

Daklem, da skratim, već se osjećam ko potkovana žaba, odoka, završena misija – po svemu ispada da je pjesnik onaj ko ne nosi pancir nego se gađa jebenim srcem a to ste znali i bez te pjesmice, tako da je aluzija iz naslova te pjesmice od početka besmislena i nepotrebna pogotovo što jako volim Bećkovićeve ljubavne pjesme, maestralne su i nije mi svejedno kad neko ko napiše takve stvari kaže ,, ćeraćemo se još”. U svakom slučaju nemojte plakati za mnom, Zehru držim daleko od svake prilike da me prevari. (mensur ćatić)