Piše: Edit Glavurtić
Ja sam vam od onih luda koje će se radije dva mjeseca odreći svega i svačega, pa ću mirisati na pravi Dior ili Lancome, ili neću mirisati uopće. Moglo bi se to nazvati i isključivost, ali takva sam, volim dobar miris, i na mojoj polici ih je više nego što je pristojno priznati, pa ih mijenjam prema raspoloženju i danu.
U zadnje se vrijeme baš na ovoj društvenoj mreži reklamiraju vrhunski parfemi pod motom „platite miris, a ne ime“, i ne znam zašto, ali odmah mi je pred očima slika braće Trotter kako iz kuhinjske slavine običnom vodom pune boce, i lijepe na njih etikete kao da je mineralna. Naravno, u oglasu je poslije za svaki slučaj sitno navedeno da pakovanje nije originalno, ali je miris potpuno isti.
Jednom sam na dar dobila kopiju Diorovog Poisona i tako iz prve ruke upoznala imitaciju. Umjesto lijepe kartonske kutije sa žigom malo čvršći papir, umjesto teške, brušene staklene bočice jeftina plastika, a miris… takav da sam cijelu stvar odnijela u prizemlje zgrade u kojoj sam stanovala i ostavila pored poštanskog sandučića da se posluži tko prvi naiđe. Tako sam se uvijek rješavala onog što nisam mogla sama upotrijebiti, a nisam mogla ni darovati.
Uvijek me čudilo kako netko može nasjesti na trik da će za jednu petinu vrijednosti nečeg dobiti istu kvalitetu? Pa gdje to ima? Kako možeš biti tako lakovjeran i povjerovati da ćeš za ništa dobiti nešto u bilo čemu?
A pravi miris, više je od mirisa. On je priča, slika i uspomena.
Onom tko ga nosi, kao i onom tko je zapamtio onog tko je mirisao, kao i priliku. Parfemom se šalje poruka, njime se ostavlja trag, i govori nešto sasvim osobno, nešto o sebi; to je onaj fini potpis, nenametljiv ali nezamjenjiv s drugim.
Zato mislim da je bolje ne mirisati uopće nego mirisati loše. A možda je sva istina da ne podnosim kopije, i gotovo! Ni u umjetninama ni u parfemima , kamo li u ljudima.
radio gornji grad 
