Hrvati žive u lažima, ali ne u balkanskoj mitologiji, opčinjeni poviješću koja legitimira državnu politiku. Laži su ovdje naprosto dio društvenog laissez fairea, a ne ideologije koja će opravdati dalekosežne ciljeve nacionalne politike. Hrvati su u tome Zapadnjaci. Inteligencija je sitnoburžoaska, u najboljem smislu riječi – ne, dakle, kao slogan iz marksisitičke sociologije, što civiliziranoj srednjoj klasi kao postojanom, konzervativnom sloju, odriče revolucionarnu svijest i politički legitimitet.
Hrvatska intelektualna elita nije se bavila fabrikacijom državotvornih mitova, pa su njene akademske institucije, naprosto njegovale naobrazbu i učenost, umjesto da se pretvore u nacionalno proročište, što je u svakom izdanju svojih neumrlih “Misli 21. stoljeća” vapeći tražio lokalni hadezeovski televangelist, Branimir Bilić, i to nadasve od Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti koja, pod drugim imenom, upravo slavi sto i pedesetu godišnjicu postojanja.
Politička povijest Akademije u tom je smislu vrlo instruktivna, kako je eruditski, stentorskim glasom, tumači Marko Grčić, redoviti profesor u zagrebačkom kafiću “Charlie” u Gajevoj ulici, gdje se adresiraju sva sudbonosna pitanja hrvatske uljudbe.
Akademija je osnovana kao sredstvo za realizaciju austroslavenske doktrine Austro-ugarskog imperija. Plemena slavenskog Juga Carevina je nastojala konsolidirati u kulturnu zajednicu na pravcima pohoda što ih je u protuturskim ratovima započeo princ Eugen Savojski, najveći europski vojskovođa osamnaestog stoljeća. Austro-Ugarska stvorila je srpsku državu, hrvatske suverene institucije te formirala trojedinu Bosnu. Svi su narodi na poticaj bečkih vlasti ostvarili pravo na državnu religiju, dobili pravopis, jezik i knjižebnost, te preuzeli europski kulturni obrazac. Gaj i Vuk Karadžić kojega je u Beču instruirao Kopitar, svi su bili angažirani u toj misiji ranog ostvarenja europskih integrcija. Arhitekti su za Mostar i Sarajevo izmislili secesijski orijentalni stil, posvuda su podignuta kazališta, osnovani okestri… Od te civilizatorske ofenzive, nismo se ni do danas posve oporavili!
Poslije sloma Austro-Ugarske, na vlast su došli balkanski autokrati i nacionalisti, pa Jugoslavenska akademija više nikome nije bila potrebna za ostvarenje političkih ciljeva i preuzeli su je klerikalci te masoni, koji su na Zagrebu svojstven način, uz idejnu isključivost i socijalnu toleranciju nužnu jednoj malenoj sredini, vodili svoje “kulturne ratove” u atmosferi što ne pogoduje ni jednoj isključivosti, a povezana je s ispijanjem melanža u historicističkom ugođaju hotela “Palace”, dok se čitaju “Presica” i “Cirherica”, bečki “Die Presse” i “Neue Zuercher Zaitinga”, što su se ondje u svim epohama osim sadašnje, barbarske, mogli naći razapeti na tršćanim okvirima, kakve sad još možeš vidjeti jedino u Beogradu.
Nakon debakla svih prethodnih idealističkih koncepcija kojima se integracijom pokušalo dospjeti do višeg stupnja civilizacije nastupilo je, umjesto progresa, razdoblje općeg, nezaustavljivog nazadovanja. Prosječna industrijska proizvodnja možda je polovicu one iz 1990. godine, a umjesto milijun i sedam stotina tisuća hektara, u Hrvatskoj se obrađuje oko sedam stotina tisuća. Srednji sloj pao je u duhovnu, a široki slojevi u materijalnu bijedu – po unutrašnjosti u Srbiji ljudi kupuju “bajat hleb”, jučerašnji krh po dvostruko nižoj cijeni. Sa svim tim se nije lako suočiti, pa Hrvati žive s lažima, a Srbi u prošlosti.
Kad bih pokušao napisati novu verziju blistavog “Hrvatskog pnoptikuma” Josipa Horvata, našeg najvećeg novinara koji je u toj knjizi kroz šest portreta suvremenika, ne bez ironije, ali posve bez sentimentalnosti što distingvira dobre pisce od loših, prikazao zagrebačke i hrvatske pretenzije u sudbinama likova iz prvih godina prošloga stoljeća, opisao bih trojicu modernih prevaranata koji pokrivaju upravo glavna područja života – politiku, znanost i kulturu.
Na prvom mjestu bio bi, naravno, Franjo Tuđman, osebujni doktor zadarskog sveučilišta koji je u životu pohađao sedam razreda škole – četiri pučke i dva trgovačke, gdje ga je našao i u SKOJ te u profesionalni partijski rad poslao Joža Manolić. Imao je Franjo još i jednu godinu višeg partijskog kursa, koji se priznavao kao fakultetska sprema.
Da mu opisujem kurikulum, poslužio bih se s dva prizora koja otkrivaju personu toga ključnog protagonista suvremene hrvatske stvarnosti.
Prvi je prizor njegov posjet Washingtonu kad, netom izabran za predsjednika nepriznate države u držvi, u pratnji Gojka Šuška i glavnog savjetnika Slavena Letice, odlazi u Ameriku da dobije podršku za ostvarenje hrvatske samostalnosti.
Gojko Šušak unajmljuje dugu američku limuzinu pa svi polaze u pohod na Kapitol, k Bobu Doleu, republikanskom desničaru koji podupire sve antikomuniste u Istočnoj Europi. Vezu su uhvatili preko Mire, njegove šefice kabineta hrvatskog podrijetla. Uznemirena, objašnjava im da se takvim automobilima po Americi voze samo svodnici i mladenci. U trećerazrednom hotelu “Du Pont Cercle” gdje se delegacija smjestila, nastaje svađa oko nekih novaca koje im je dao Ilija Letica, milijarder blizak “Bushu ćaći”, inače teški reakcionar, povezan s norvalskim centrom u Kanadi, gdje sjedi fra Ljubo Krasić, suosnivač HIŠAK-a, Hrvatskih emigrantskih škola Amerike i Kanade. Tu čuvenu ustanovu formirali su još sedamdesetih godina Vice Vukojević i Ćiro Grubišić, pa slala emigrantsku literaturu ne iz Amerike u Hrvatsku, nego iz Hrvatske u Ameriku, JAT-om, i to s popustom koji je važio za tiskanice. Preko Krasića i Grubišića, te njegova rođaka Miroislava Kutle, spojit će se se sudbonosno Tuđman i Šušak, neopjevani Dioskuri hrvatske tranzicije.
Tuđman pokušava prodrijeti u Bijelu kuću, ali ondje ga ne primaju, nego ća ga na pola sata, u svom kabinetu u West Wingu, zgradi preko puta, neprijazno dočekati i proreštati general Brent Scowcroft, savjetnik za nacionalnu sigurnost, koji odmah kaže da od nezavisnosti nema ništa, jer Amerika podupire jedino Antu Markovića i njegovu vladu. Scowcroft pripada kisindžerovcima koji već godinama kuhaju po Beogradu ne bi li Jugoslaviju, mirnim putem, preveli u kapitalizam pod nekim jakim čovjekom, poput Miloševića, direktora “Beobanke” kojemu su osigurali dolarski kredit za projekt “Yugo America”. No, od Slobe, kao ni od Ante, ne možeš napraviti Mubaraka, što ih, međutim, neće dovesti u iskušenje da podupru žicara koji im se sa starom rentiranom limuzinom nacrtao na vrata pa predstavio kao povijesni vođa jednog balkanskog plemena.
Da bi se prikrio debakl neuspjele turneje, Letica po povratku pušta u novine fotomontažu – sliku snimljenu prilikom posjeta profesoru Bancu na Yaleu. Bančeva je glava odšarafljena pa zamijenjena Bušovom i Marinko Božić objavljuje to u “Slobodnom tjedniku” kao senzaciju: Tuđman se privatno sastao s američkim predsjednikom! Tome vjeruju svi novokomponirani Hrvati i Veljko Kadijević, dok su ostali skeptični, jer je Letice tu podvalu uspješno raskrinkao u “Globusu”, da mu savjest bude mirna, a on sam u središtu svih zamešateljstva…
Druga je epizoda Tuđmanov odlazak u Italiju, u Bresciju, gdje mu je neki prevarant za petsto maraka dodijelio počasni doktorat, pa se na početku televizijskog “Dnevnika” prikazuje snimak Tuđmana u togi, s akademskom kapom, čija mu kićanka, poput muholovke, pada na lice i pojačava svojstveni mu facijalis urokljivog prznice. U posthumnoj aferi doznat ćemo da je tip koji je Tuđmanu podijelio doktorat besprizorni talijanski besposličar, naposlijetku osuđen zbog pedofilije. No, u onom času, javnost će nahraniti pouzdanjem: predsjednika Tuđmana prihvaćaju američka politika i europska kulturna javnost!
Naravno, to su samo dva detalja freske koju bi trebalo naslikati u hrvatskoj Sikstini da se predoče postupci i svojstva toga hohštaplera, mitomana obdarenog nevjerojatnom ambicijom i invencijom – on je izumio sam sebe i sve oko sebe, a neko vrijeme održavao je oko sebe provizorij jedne operetne samovlasti, koja se prvo pretvorila u karikaturu, zatim u farsu i naposlijetku završila tragičnim osvještenjem…
Lokalni pak učenjački prevarant Ivan Supek, podjednako je spektakularna pojava, ali njegova priča nije široko poznata. Sve što se zna i uzima sasvim zaozbiljno kao činjenica iz njegove biografije, zapravo je izmišljotina koju je sam plasirao, najvećim dijelom u literarnoj, dramskoj formi, napisavši dramu “Heretik” gdje se pojavljuje kao junak, suvremena inkarnacija Antuna de Dominisa, splitskog biskupa i primasa hrvatske crkve, vodećeg teologa i fizičara svoga doba, koji se odmetnuo od pape i prešao na protestantizam. Supek je uspio plasirati priču da je doktorirao kod Wernera Heisenberga u Leipzigu, iako je onamo došao kao maturant jezične gimnazije u Zagrebu, pa pošto nije uspio dati prvu godinu na Bečkom univerzitetu, dospio nekim čudnim vezama k ocu kvantne fizike koji je jednom tjedno kod kuće održavao čajnake na kojima se razgovaralo o općim temama. Poslije toga “doktorata” studirao je, tvrdi Supek, u Berlinu, i to sociologiju i fiziku, pa diplomirao radom o električnom otporu, čime se ni prije ni poslije nije nikad bavio! No, kasnije je ozbiljnio izjavljivao da je on jedan od pionira na području supravodljivosti! Edison iz našega sokaka… Već 1941. uhapsio ga je Gestapo, a on će poslije tvrditi – kao kumunista, iako o njegovim partijskim vezama nitko nikad nije ništo čuo. Bez dokumenata vraća se zatim u Zagreb, u društvu nekih njemačkih oficira s kojima se, kako piše, “putem sprijateljio”. Zatim dvije godine koje su ostale nepoznanica, da bi 1944. došao u Topusko gdje ga Moša Pijade sumnjiči kao gestapovskog špijuna. Supek to u svojim memoarskim zapisima, fragmentima pomiješanim s neizdrživo banalnim esejizmom, pripisuje idejnom sukobu vlastitog socijalističkog demokratskog usmjerenja i inherentnog staljinizma partijskih krugova.
Tu je i njegova centralna izmišljotina, koja je najšire prihvaćana, o tome kako ga je Ranković htio natjerati da proizvede atomsku bombu! Za nuklearnu energiju bio je, u stvari, zadužen Pavle Savić, pariški asistent nobelovke Irene Jolito Curie i Titov šifrant u doba rata, koji je osnovao institut u Vinči i ondje pokrenuo atomski reaktor, dok si od Supeka mogao naručiti samo kakvu papirnatu bombu ili novinsko-biografsku patku!
Poslije rata, Supek se zapravo bavi popularizacijom fizike i diletantskom književnošću – objavio je na tucete groznih drama te ni jedan znanstveni rad. Osniva različite državne i međunarodne ustanove za fundamentalna istraživanja, filozofiju znanosti, pacifizam i nuklearno razoružanje, što se sigurno nije moglo raditi bez pripomoći države i tajne policije. Kad je 1971. zamalo stradao kao rektor Zagrebačkog sveučilišta na kojemu su izbili studentski nemiri, predložio je Tita za Nobelovu nagradu za mir, pa je udaljen na ugodan položaj direktora dubrovačkog Interuniverzitetskog centra. Kod iduće promjene vlasti izabran je za predsjednika Akademije na Tuđmanovu inicijativu, pa joj mijenja ime i Franju prima kao redovnoga člana u Razred za povijest. Dva prevaranta divno su se slagali, dok Supek nije nakanio izaći na predsjedničke izbore, u čemu naposlijetku samo čudom nije uspio, s obzirom na hrvatsku postojanu lakovjernost…
Uzoriti kultur-brefer u ovoj trijadi je Ante Topić Mimara, Sanaderov praujak, čudan, neškolovan momak koji se potucao po svijetu, bavio pokućarenjem, trgovinom antikviteta i falsificiranjem umjetničkih djela, a svoju nišu napokon našao kad je hitlerovska okupacijska vlast u doba rata stala plijeniti europsko umjetničko blago iz muzejskih zbirki i kolekcija bogatih Židova. Mimara je radio za Goeringa i poslije rata zgrabila ga je Udba. Da se spasi, obećao je da će im predati riznicu iz Ali Babine pećine, rudnika soli u kojem su umjetnička djela i skupocjeni artefakti bili pohranjeni. Pod američkom upravom, tu je djelovala administracija koja se bavila obradom zahtjeva za povrat što su ih slale vlade i muzeji. Mimara je našao Njemicu koja mu je pomogla da identificiraju djela u fundusu koja nitko ne traži, jer su bivši vlasnici, Židovi, likvidirani u logorima.
Jugoslavenske vlasti izdale su mu odgovarajuće papire i s diplomatskim pasošem koji je od njih dobio, on je blago preuzeo pa ga otpremio, umjesto u Beograd, u Casablancu! No i tamo dosegla ga je duga ruka Udbe. Na kraju, pristao je da sve vrati u muzej koji će se sagraditi u Zagrebu, u zamjenu za bogatu apanažu koja će se isplaćivati njemu i njegovoj ženi, onoj Njemici koja mu je pomogla da pothvat realizira (Mimara je, inače, bio gej, a njen sin samo je nmosi njegovo prezime).
Tako je u Zagrebu otvoren Mimarin muzej, no pravo porijeklo zbirke osvijetlio je Thomas Hoving (1931 – 2009), direktor njujorškog Metropolitan muzeja, čuveni povjesničar umjetnosti i pisac koji je u knjizi “King of the Confessors” (1981.) opisao kako je od Mimare šezdesetih godina kupovao St. Edmunds Cross, jedinstven oltarski križ iz 12. stoljeća izrađen od narvalske kljove, za 600 tisuća dolara. Za britansko kulturno nasljeđe, to je predmet poput Bašćanske ploče!
Mimara je sam bio kustos svoga muzeja i davao atribucije djelima, pa je vodeći hrvatski kunstkistoričar, profesor Radovan Ivančević, prilikom otvorenja što ga je Mimara dopustio tek poslije svoje smrti, tu ustanovu opisao kao “Louvre falsifikata”!
Iza svih ovih potvara i genijalnih prevarantskih šema trojice ugursuza, ne vidim, ipak, neku veliku zavjeru – te su hrvatske laži bezopasne na duži rok, kao i sve neosnovane pretenzije, jedino što stvaraju klimu deluzija, u kojima je teško održati svaku istinsku reputacija, pa ljudi nisu motivirani da se istaknu čestitošću i predanošću istinskim ljudskim i građanskim vrijednostima. Počinje toleriranjem laži, zatim se s lažima familijariziramo i naposlijetku živimo s njima u suživotu, a one nam postaju drage i bliske, kao dio zamjenskog identiteta. Nema, uostalom, smisla napadati tuđu lažnu reputaciju, da nas same ne propituju, pošto smo osuđeni na zajedništvo života u ovoj maloj, nekulturnoj kulturnoj sredini. No, trag laži postojano ostavljamo čak i na drugim kontinentima. Recimo, silan skandal izazvao je Stipe Mesić jer je u Kini otvorio muzej Marca Pola. Polo je, kao što zna svako dijete, rođen u Korčuli, pa kad onamo odeš, pokažu ti njegovu rodnu kuću. Na otoku se održava festival Marca Pola, najveći “Jadrolinijin” broj zove se po istome Polu, ali kao našem – Marku, a ne Marcu, dok se istraživanju njegova lika i djela bavi najskuplja dokumentarna serija ikad producirana na blasfemičnoj Hrvatskoj televiziji, koja je uspjela doseći idealnu supravodljivost kod prijenosa svake izmišljotine.
Autor knjige “Il Milione”, prvog svjetskog bestselera, Venecijanac Marco Polo zapravo nema nikakve veze s Korčulom i Hrvatima. Otok su dvjesta godina prije njegova rođenja počeli nastavati Neretljani iz Paganije, a od Bizanta, koji je uživao nominalni suverenitet, preuzeo ga je dalmatinski providur, zatim osvojila braća Stevana Nemanje, pa Dubrovčani, da bi ga naposlijetku papa dao krčkim Šubićima, dakle mađarskoj kruni i Genovi, od koje su ga oteli Venecijanci, pa osnovali utvrdu Curzola. Pritom je, u pomorskoj bici, zarobljen kapetan venecijanske galije Marco Polo. U zatočeništvu u Genovi napisao je čuveno izvješće o svojim pustolovinama u Kini, koje moderna historiografija oprezno tretira kao priču iz druge ruke, tek nešto pouzdaniji izvor od Malnarovih amazonskih putopisa.
Od Kineza se ne može očekivati da razliku jedne od drugih gai-jina; blijedi nosonje svi su im isti, i kad tvrde da pripadaju posve različitim kulturama, iako žive u državama manjim od normalne kineske mjesne zajednice. Ne mogu se Kinezi uživjeti ni u činjenicu da lik poput Stipe Mesića ne mora biti konfučijevska epitoma uzvišena vladara. Ne znaju, uostalom, za hrvatsku podložnost potvorama, te njihov nizak prag imuniteta za praznovjerja i svakovrsne mistifikacije, koje populaciju zahvaćaju kao kokošja gripa kinesku perad. Pa gdje bi drugdje jedna usputna izmišljotina poprimila tako kultni status, kao priča o kravati – zamalo temelju hrvatskog identiteta?
Lički krajišnici, srpski martolozi koji su se povlačili s europskim vojskama u doba Tridesetogodišnjeg rata, dospjeli su kao dragonerija u francusku vojsku poslije poraza habsburških Španjolaca u Flandriji u bici kod Rocroija. Poslije toga su en masse prešli pod francuski stijeg kao neka prvotna “legija stranaca”, a zatim, onako ognjeviti u boju, čak su uvršteni u Gardijski korpus kao 8. gardijska pukovnija (Royal Crvattes, znači, Kraljevski Hrvati). Ti su kraljevski Hrvati bili zapravo Srbi iz Vojne krajine, koji su se odijevali u seljački kaput (koporan) od hladno valjane vune, što su ga nosili na golo tijelo (od istog materijala načinjen je austrijski loden). Da ih grub materijal ne grebe oko vrata, kako nisu imali košulje, vezivali su marame, što je ubrzo ušlo u oficirsku i zatim u dvorsku modu. Tako je nastao hrvatski modni accesoir po imenu kravata. No ta istina žulja kao grub vojnički šinjel, pa ju je oportuno pretvoriti u jednu bezazlenu laž, još jednu od svih više ili manje neškodljivih, s kojima se moraš naučiti živjeti kao stanovnik ove naše malešne domovine, ne želiš li da te tretiraju kao izroda ili luđaka…
radio gornji grad 
