za vrijeme kad mati osjeća pticu
koja svija gnijezdo
na drvetu koje sijeku

…

majko, ja ti nemam ništa dati
osim svoga imena
koje si ti dala meni
i zvaćemo te mensur
onako kako se zovemo ja i moja žena
presvisla od boli
i mi nemamo ništa drugo
u dnu ovoga broda
osim tih lanaca i okova
kojim ćemo izboljeti svoja srca
u sevdah i bluz, u gange i zapjeve o radoju
kralju našemu smiješnome
bivajući tako očima samo
svaka neizgovorena riječ
jedna po jedna s ovoga svijeta
što nas dodiruje poput vjetra
i kad nas ne bude više
iz zemlje ove od kostiju naših
kad iznikne bagremlje novo
praznim rebrima svoga lišća
u proljeću nekom novom
da traži naša srca
u mjesecu mladom
čijim su vrhovima oštrim
mojoj kući izvadili prozore
u toj očnoj duplji gdje opet sjedim sam
i po staklima ti sjajnim
pjesmu pišem

…

jer sve historije pisane od herodota
do danas bile su samo komadić
krvave guščije kože na peru
samo pokušaj da se nađe
opravdanje za ubijanje djece
i samo u krupnim očima moje žene
sva je istina o nama

ošišali su je do glave
i otsjekli su joj dojku
u tim nebesima njenim
i sad slobodni od svega
dok plešemo uz glazbu naše kćeri
koja na mjesecu potkiva konje
i koju zovemo mujo

i sve su pjesme ovoga svijeta
ove noći ispred hotela sunce u neumu
gdje ona izlazi na plesni podijum sama
i nema jedne dojke
u bijeloj, bijeloj haljini od lana
i nema nigdje toliko nišana bijelih
kao u bijeloj uvali moga krina
što sada bljesnu u noć

livade i konji bijeli, krilati, nesedlani
tamo gdje nestaje glazba
što je pušta di džej
i mali primorski gradić
poput užarene potkove
potanja u more iz crnih dubina svemira
dok se prolamaju riječi pjesme
mujo kuje konja po mjesecu
ah, mujo kuje a majka ga kune
sine mujo živ ne bio majci
ne kuju se konji po mjesecu

tamo gdje je prije hiljadu godina
i prije magna karte libertatum
o, naš smiješni kralj kulin
umjesto državne povelje
napisao pjesmu
u kojoj se pominje srce
mujo kuje konja po mjesecu
i to što je ležalo pod njenim srcem, dijete

…

ove moje suze rekoh
i ova pjesma samo su voda
u koju ove noći tonu užarene
potkovice bježećih konja i gradova
ovo se sad od mene spašavaju i riječi
i odlijeću kao male ptice
s posječenog drveta

ali jedina moja, nije daleko jutro
kad probudićemo se opet
kao robovi mladi
na nepreglednim poljima riže
i vriskati od sreće
bosim nogama gaziti
njihovu vrelu vodu
kad opet će iznići kratke i oštre
crne kovrdže na tvojoj glavi
i ja ću ih ljubiti nježno
zlato moje neharato
gazelo moja crna