BUĐENJE

Izašao sam iz biblioteke.
Volim ih: to su tihi, davni grobovi, pritajeni
koraci duša,davnina koja je za sobom zastrla zavjesu
i živi sama za sebe.Katkad volim knjige više
od ljudi.
Ljudi se prepiru, knjige pripovijedaju. A davnina
je lijepa.
Tiha je poput onog prozirnog ozračja ispred
muzeja. Sunce stoički mirno sija-posvud žive,
živahne riječi se prelijevaju, blistaju; tu nešto živi
svoj tihi, pokopani život.
Govorili su da taj život nije život.Ko u njega
ulazi postaje tih i umire poput davnine.
Izašao sam iz biblioteke.Poljubio me oštar vjetar,
ozdravljivao me od svijetlih, mirnih snova
koji su živjeli tamo u polumraku.
A ipak mi se činilo veoma lijepim.
Kada sam se rasanio, činilo mi se da me
poljubila bijela djevojka u čelo; hladan poljubac,
činilo mi se da umirem.
I sjetio sam se da sam se rasanio u život.