Piše: Edit Glavurtić

Camille Claudel bila je mojih godina kad ju je brat Paul smjestio u umobolnicu iz koje više nije izašla, u kojoj je, zaboravljena, provela narednih trideset godina.

Svačiji život, bez izuzetka, moguće je ispričati na dva načina: jednom proširenom rečenicom, ili ni cijela knjiga nije dovoljna. Camille Claudel opisuje velika umjetnička nadarenost u vremenu nesklonom ženama umjetnicama, dugogodišnja uzaludna ljubav prema mentoru i ljubavniku, slavnom Auguste Rodinu, i duševna bolest zbog koje je trećinu života provela zatvorena, u potpunoj izolaciji.

U tim vremenima ženama umjetnicama bilo je osobito teško; slikarstvo, kiparstvo, glazba bile su muške domene. A Camille, lijepa, nadarena, strastvena i odlučna s tom se podjelom nije mirila, naprijed ju je vodila njena nemirna priroda udružena s talentom. Već s dvadeset godina postala je model i učenica velikog Augusta Rodena u kog se zaljubila iako je od nje bio stariji dvadeset i četiri godine, i u dugogodišnjem otvorenom braku s ženom koju je varao, ali je nije napuštao.

U tadašnjem Parizu, veza Rodena i Claudel bila je skandalozna, tajna koju su svi znali, i koja je trajala godinama: strastveno, s puno svađe i rastanaka, pa mirenja i povrataka. Udaljila se od svoje konzervativne, dobrostojeće obitelji sačuvavši vezu jedino s bratom Paulom, a kao darovita kiparica ubrzo se izdvojila svojim radom, i za njega stala dobivati sve veća priznanja, ali se razdirana neprestanim svađama s Rodinom počela psihički gubiti, osamljivati i uništavati vlastite radove.

Na vrhuncu kreativnosti opsjednuta je vezom koja je ne zadovoljava, jer Rodin svoju ženu ne napušta, a nakon spontanog pobačaja Camille upada u potpuno psihičko rastrojstvo, pa počinje prijetiti Rodinu tražeći od njega novac, paranoično vjerujući da je on želi uništiti i prisvojiti njene radove i atelje.

Nedugo nakon smrti oca, brat Paul smjestio ju je u umobolnicu s dijagnozom šizofrenije i paranoje, i premda su liječnici nekoliko puta naveli kako njena bolest nije takve prirode da bi morala boraviti zatvorena u psihijatrijskoj ustanovi, ona je nikad više nije napustila. Tu je provela punih trideset godina, majka i sestra nikad je nisu posjetile, samo povremeno Paul, a kad je umrla, nitko nije preuzeo njeno tijelo pa je sahranjena na bolničkom groblju. Nekoliko godina kasnije brat će je ipak doličnije sahraniti.

Kakva je u Camillinom životu bila uloga njenog mlađeg brata, osobe dijametralno različite od nje same, i po naravi, i po uvjerenjima? Paul Claudell je bio konzervativni katolik, ugledni diplomat, dramatičar i pjesnik za koga je buran i skandalozan sestrin život morao biti prava pokora, jer se onako ekscesna i nemirna nikako nije uklapala u njegove stroge moralne okvire. Ipak, je li je zaista volio, ili je u ime svojih uvjerenja trideset godina pisao pisma i posjećivao je u umobolnici, teško je reći, tek, daleko od očiju javnosti, skandali su prestali, i Camille je zauvijek zašutjela.

Zaboravljena u životu, a i kasnije. Njena su djela zagubljena, a priča o njoj utonula u tamu, i proći će puno godina prije nego što se počne sakupljati i arhivirati što je razasuto. Sama po sebi, sudbina gorka i teška, i može se ispričati slojevito, jer otvara razne teme.

Ja ostajem kod Camilline životne ljubavi, koja ju je uništila.

Da joj je bila dana neka mirna i blaga, možda se psihički nikad ne bi tako rasula. Možda bi u miru proživjela svoje vrijeme, slobodna, radeći u svom ateljeu.A opet, njena je ljubav bila po mjeri strastvene, nemirne žene i teško da je mogla biti drugačija, kad je bila dio nje same i prije nego što se Rodin pojavio.

Zbir smo onog što jesmo i od čega ne možemo pobjeći, ma kako to proturječno bilo. Slijedom toga, sve naše priče, i sve naše ljubavi bit će odrazi tih virova i potreba raciom neobjašnjivih, često i destruktivnih, ali u stvarnosti nepogrešivo djelotvornih. I nema ničeg da se zavaramo da to ne mora biti tako, ili da je moguće nešto izbjeći, kad jedan dio nas, gladan vreba i priziva upravo to što već od prvog udaha u njemu jest.

Time naša priroda postaje i naša sudbina, ili barem dio nje.

O tome govori i priča o Camille Claudell, genijelnoj kiparici. Ili je bolje reći ženi, koje je kao i tolike druge, cijeloga života cvilila za mrvicama ljubavi, i ostala gladna, i od te je sudbine nije spasio ni njen umjetnički dar, ni posebnost.