Piše: fra Drago Bojić, direktor IMIC-a

Ekumenska ideja – ekumenizam izrasta iz svijesti o zajedničkoj evanđeoskoj, duhovnoj, biblijsko-teološkoj baštini kršćana i kršćanskih crkava, sa željom da se sačuva ono najbolje u iz tradicija pojedinačnih Crkava, ali i da se nadiđu povijesni i sadašnji nesporazumi i isključivosti.

Da bismo odgovorili na pitanje što je to ekumenizam i ekumenski pokret, treba najprije kazati što to on nije.

Ekumenizam nije i ne smije biti nikakvo institucionalizirano uniformiranje kršćana, ni strandardiziranje njihovih raznovrsnih i bogatih teoloških, duhovnih i obrednih tradicija, a pogotovo nije ideološko ili političko grupiranje kršćana naspram drugih religija i svjetonazora.

Suprotno tome, ekumenizam je razvijanje svijesti o zajedničkoj baštini kršćanskih crkava koje su kroz povijest hodile različitim putovima, oblikujući svoje vlastite i autentične duhovne, teološke i kulturne specifičnosti. U tom smislu, ekumenizam se upravo najviše mora zauzimati za očuvanje tih razlika i specifičnosti, posebno u odnosu velikih i brojnijih kršćanskih crkava prema manjim i malobrojnijim crkvama. Razvijanje ekumenske svijesti može sačuvati pojedine Crkve da ne zapadnu u svoje isključujuće i „militantno crkvenjaštvo“ (K. Rahner) i opasnu kušnju da crkvenjaštvo učine onim što je u kršćanstvu najvlastitije i najsredišnjije, u kušnju koja nije strana nijednoj od kršćanskih crkava. Kršćanska religija jest crkvena religija, crkvenost je njezin konstitutivni element, ali ako Isus Krist nije središnja zbilja jednog kršćanina, onda bi njegova crkvenost i njegov osjećaj pripadnosti konkretnoj Crkvi bili samo prazni privid i obmanjujuća fasada.

Ekumenizam, dakle, bitno pretpostavlja međusobno uvažavanje i prihvaćanje kršćanskih crkava s onu stranu dominacije i s respektom prema krhkim razlikama koje su ponekad, pogotovo kod manjih crkvenih zajednica, najvažnije duhovno i kulturno obilježje. Ali crkvene različitosti treba pratiti i ekumenska svijest o pluralnosti, fluidnosti i interaktivnosti kršćanskih identiteta.

Ekumenizam je važan i za naše južnoslavensko područje, pogotovo u odnosima pravoslavaca i katolika, koji su i u povijesti i danas opterećeni međusobnim nepovjerenjem pa i neprijateljstvima. Pri tom nije samo riječ o dobrim „diplomatskim“ odnosima Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve, riječ je i o tome da se u otvorenosti i samokritičnosti predstavnici ovih dviju crkava i njihovi pripadnici susretnu s grijesima i zlima svojih vlastitih povijesti i sadašnjosti, ali i da zajedno afirmiraju sve ono što je dobro i u jednoj i u drugoj Crkvi. Ekumenizam mora ostati u širem kontekstu međureligijskog dijaloga, jer koliko je za kršćane važno zauzimanje za međusobno uvažavanje, toliko je važno i uvažavanje i miran suživot s drugima religijama. U tom smislu i katolička i pravoslavna Crkva kao najbrojnije vjerske zajednice na južnoslavenskom području nose i najveću odgovornost.

Ekumenizam uključuje u sebe više različitih područja. Ovdje ćemo istaknuti tri koja su važna i u našem lokalnom ali i u globalnom kontekstu i za koja se zalaže i ekumenska teologija: interkonfesionalno koje uključuje bilaterlane i multilateralne teološke susrete i razgovore među pripadnicima različitih crkvenih zajednica, interkulturno koje podrazumijeva interkulturnu razmjenu među različitim crkvama i njihovim duhovnim, kulturnim i teološkim baštinama i interreligijsko koje zahvaća širi interreligijski kontekst, dijalog religija, abrahamskih monoteističkih religija, ali i svih religija svijeta.

U našim južnoslavenskim društvima koja su opterećena i vjerskim podjelama i neprijateljstvima, projekti kao što je Međunarodna ekumenska izložba Teodorine ikone beogradske umjetnice Mirjane Nikolić potiču stvaralačko susretanje razlika, relaksiraju konfesionalne odnose i svjedoče o mogućnosti, nužnosti i ljepoti suživota.