Piše: Romano Bolković/zurnalist.com

Slikovnost: Miroslav Šutej

 

Prije gotovo pola godine napisao sam tekst zbog kojega se Gojko Marinković na mene naljutio do te mjere da smo na nekih mjesec dana prekinuli virtualno prijateljstvo. A onda, Gojko je pametan čovjek, a ja volim pametne ljude sasvim nepristrano, demokratski, bez obzira što mislili, pa i kad misle do te mjere od mene različito da se na mene naljute silno da prekinu virtualno prijateljstvo, te smo to društvenomrežno druženje obnovili. Gojko se nije naljutio priprosto, zbog mojih stavova: naljutio se kao urednik, kao dobar urednik štoviše, i skoro da bih mu bio spreman priznati da nema toga urednika koji bi mi taj tekst u nekoj novini objavio. Ali, Marinković je urednik staroga kova, što nije loše, o, ne, nipošto, no ima jednu manu, ne Gojko, nego takav habitus: teološki kazano, propušte uočiti znake vremena. O čemu je riječ?

Dugi niz godina pišem na netu. Ne samo na Faceu, čije sam statuse pretvorio u žanr, nego prije toga i na blogu, za mnoge neprežaljenoj Vaseljeni, a odnedavno i na Kuljiševom i mom portalu Žurnalisti.com. Naravno, tisuće sam kartica napisao i na raznim portalima, vladajući se onako kako sam navikao u vlastitoj emisiji, u vlastitom programu: budući da nikada kao osnivač i direktor toga programa nisam imao urednika, jednostavno sam oduvijek mogao kazati što mislim, i sve što sam rekao mislio sam, iako, kako je to Kant kazao, nisam kazao sve što sam mislio. Naučio sam pisati sasvim slobodno, hoću kazati, onako kako u medijima oduvijek i govorim. Ovaj spomen prešućenog vrijedi objasniti: nešto se ne kaže ne stoga jer bi se strahovalo od govora, nego stoga jer dugogodišnji rad u medijima čovjeka nauči da postoje istine koje su neshvatljive, kao i one koje su neprihvatljive, pa inzistiranje na njima ili je pišanje u rijeku, ili pišanje u vjetar: beskorisno, a često i neugodno, čovjek se samo osjeća kao popišan, i, da stvar bude gora, svjestan da je tome sam kriv.

Iz ove slobode i svijesti o njoj rodila se jedna moja davnašnja šala: na svome sam blogu često tvrdio da sam ja uvijek u pravu; izvod je bio ovakav: Biti uvijek u pravu – kao što je to Oscar Wilde svojedobno bio – često nije čak ni utjeha; prije prokletstvo. Kao što znadete, ja sam uvijek u pravu: ja nikada ne tvrdim nešto zato jer bi to bio moj subjektivni stav, iz emotivne vezanosti uz tvrdnju; ja nešto tvrdim samo zato jer je to objektivna istina. Naime, kad to ne bi bila istina, pa zar bih ja to tvrdio? Pa koji bi mi bio rezon? Pa kakav bih ja interes imao tvrditi nešto što nije istina? Dakle, ako ja nešto tvrdim, onda mora da je to istina.

Gojko je previdio, kao old school boy, koji zna da moral novinarstva počiva u točnosti, kako bi to Nino Pavić kazao, da ova sloboda govora ne mora imati obzira ni prema komu ili čemu, čak ni prema tradicionalnim uzancama struke – ne mislim pritom, naravno, na profesionalni moral i etiku novinarstva, govorim o novinskoj formi – ako je to jedini način da se javnosti nešto kaže. U biti, postupak i nije naročito nov: neki govor može zvučati šokantno, ali ako pritom i objašnjava, onda smo tu u sankcioniranom dijalektu historijskih avangardi: šokirati buržuja, pritom ga i objasnivši, bio je klasičan prosede tog idioma, primjerice.

Znam da je mnogima prije par mjeseci moj tekst zvučao šokantno, ali osim zvuka, riječi imaju i smisao, pa iako sam se trudio biti naročito poetičan, moja mala komparativna etuda lopovluka ovog podneblja nije imala za cilj biti lirski sugestivna: prije sam zajedljivo htio kazati: Bagro, ako već kradete, radite to sa stilom! Jer, možda je to posljednji znak vaše ljudskosti.

Prošlo je par mjeseci, i danas, u vrijeme vukovarskog gradonačelnika i sisačkomoslavačke županice nikome više ništa neće biti šokantno: vrijeme je svojeglav autor, i čini da jedan te isti tekst nikada ne čitamo jednako. Prije će biti da će čitatelj rezignirati nad pročitanim kao nad općim mjestom. Gojko će se, vjerujem, i opet ljutiti. Ali, ako mu je neka utjeha, to što sam bio u pravu, nije mi nikakva utjeha.

Pročitajmo sada taj tekst kojemu i nisam davao neki naročit naslov, ali mogao bi biti onaj gornji: Kokošari. Evo zašto:

Sažaljivo i s neskrivenim prezirom gledam ovu nezajažljivu pohlepu ljevice. Ne da se to tumačiti tradicionalnom melankolijom i strahom od gladi što ga većina Hrvata nasljeđuje od svojih seoskih predaka. Ovoga puta nije riječ o atavizmu. Riječ je o gramzivosti koju iskazuje samo ona vrst lopova koja je u zeitnotu, koja zna da uskoro mora u bijeg, jer već se čuju sirene.

Kad HDZ krade, krade komotno: oni znaju da na raspolaganju imamu svo vrijeme svijeta, jer vlast mogu izgubiti jedino uz obilan napor Buzina. Tu se onda krade u krupno, deseci i stotine milijuna svih valuta, sasvim nekažnjeno, jer svaka potraga za novcem, kakvu je promovirao Stjepan Mesić, samo je interna istraga u svrhu obračuna donova ili klanova kartela. Krade se štoviše internacionalno, u dosluhu sa stranim partnerima i uz placet najviših međunarodnih adresa. Krade se bez ikakvog osjećaja srama ili grižnje savjesti, jer je bazakonje ozakonjeno, jer je lopovluk strukturne naravi. Konačno, krade se organizirano, suptilno i sofisticirano, jer algoritmi zločina običnom bi svijetu ionako bili nerazumljivi, sve da im ih netko i objasni.

Lopovi HDZ-a, zato, danas mirno šeću ovom zemljom, štoviše savjetujući što valja učiniti da se ona izbavi iz problema čiji su ne samo dio, nego uzrok. (Chuchpah, tako se to zove). Napokon, na kraju pronađu i fašnika, okrive ga za svih dvadeset godina krađe, pa ga zapale: ali, avaj!, taj je i na lomači dostojanstven, ili barem dolično arogantan.

Ovi kokošari, pak, kradu kao bagra koja je upala u zamak i prvi puta vidjela svilu i kadifu, viljušku i nož i pečenog kopuna, biškupa i pluvijal, komad sapuna, starinski misal… pa trpaju u usta povraćajući, pune džepove poderanih podstava, što ne mogu ukrasti ili ne razumiju unište, u paničnoj žurbi znajući da im vrijeme ističe i prije vremena. Oni ne surađuju transgranično, oni surađuju s arcinemezom: nema mandata ljevice, ni prvog ni drugog, a da se nije oporavio isti naftni magnat, isti tajkun desnice, po istoj socijaldemokratskoj simpatiji ili interesu: bit će da ih nismo mrzili, nego im samo zavidili, mrmljaju crveni, gledajuć u crne neofeudalne kurije.

U tom odvratnom kolopletu sitnolupeških otužnih sudbina, najžalosniji je prizor bijede sesilnih karaktera hrvatskog malograđanstava; tu rasutu sliku briljantno je oslikao jedan od istaknutih protagonista hrvatskog kruhoborstva Hrvoje Hribar: “Poimanje situacije (ako mi je dozvoljeno iznositi općenite procjene temeljem odjeka javnih tribinama i novinskih istupa) trpi od čudne verzije mitteleuropski podvojenog morala. U neobaveznim javnim istupima većina će se pozvati na stavove liberalnog puberteta: pomodno je zagovarati tržište kao panaceju za sve boljetice naslijeđenih režima, a prema javnim subvencijama i sustavu uopće uzgaja se debatna netrpeljivost, kao prema znaku slabosti domaćeg intelektualnog i kreativnog materijala. S druge strane, u individualnom djelovanju većina sudionika javnog života slijedi davne glasove svojih majki i očeva te poduzima sve kako bi rizike svog posla poništila solidnim i posve netržišnim uhljebljenjem habsburškog tipa. Bizaran rezultat ove tradicije jest da danas većina djelatnika u kulturi ima zvanje koje se razlikuje od njihova zaposlenja. Razmjenjujući malo svog mjesečnog rada za malenu državnu plaću, većina kulturnih djelatnika ciljeve svog javnog i materijalnog probitka vidi na području koje se nalazi negdje mimo njihova građanskog zaposlenja. Lokalna formula ovakve razrokosti između posla i kreativne misije glasi: posao obavljati neuredno, a kreativnu misiju nedosljedno. Ideja habsburške kulturne politike, metodične i statične, koja je težila osigurati uvjete za kulturni projekt stvaranjem profesionalnog staleža, odnosno socijalistički govoreći: otvaranjem radnih mjesta u kulturi, pervertirala je u stanje opće profesionalne dekoncentracije energije, ljudskih resursa i javnog novca. Umjetnici se tako bave menadžmentom, redatelji profesurama, pisci novinarstvom, glumci politikom, itd.”

Usred takva dekorativnog panneaua naših posljednjih dana i vekivečne horvatzke Vukojebine stoji neumrli Krešimir Horvat i u bjesomučnoskandaloznom snoviđenju sluti bijedu svoje infinitezimalne sudbine: obračun na ljevici još je samo fajrunt u balkanskoj krčmi, obračun oko tringelta. Hrvatska ljevica. Možete im jamčiti da ćete im sutra pokloniti Dupont, pa ipak će vam već danas ukrasti plastični upaljač sa stola. Šljam.