Ogled Nenada Ivića o izuzetnom djelu Jacquesa Le Goffa ”Srednjovjekovni imaginarij”, (prevela Melita Svetl, izdanja Antibarbarus, Zagreb 1993.), donosimo kao spomen na ovog izuzetnog povjesničara koji je jučer preminuo u devedesetoj godini života. Napomenimo kako je Jacques Le Goff bio i dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, pa je 1999. napisao predgovor engleskom i francuskom izdanju edicije ”Hrvatska i Europa” (izdanju HAZU) posvećenom razdoblju od 7. do 12. stoljeća.

Piše: Nenad Ivić

Teško je zamisliti proučavanje srednjovjekovlja u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća bez djelovanja pariškoga profesora Jacquesa Le Goffa, autora mnogobrojnih rasprava i knjiga poput ”Za jedno različito srednjovjekovlje”, ”Rođenje čistilišta”, ”Povijest i sjećanje” te ”Civilizacija srednjovjekovnog Zapada’, da spomenem samo najvažnije. Taj je žovijalni znanstvenik uspješno spojio institucionalnu promociju srednjovjekovlja s kvalitetnim istraživanjem, što je prilična iznimka u znanstvenom svijetu; taj je ljubitelj davnih sudbina svojim briljantnim sintezama otvorio nove horizonte brojnim današnjim dobrim povjesničarima mnogo više nego što je sam, vlastitim specijalističkim istraživanjima, promijenio djelić slike srednjovjekovlja. Stvaralac slike, a ne klesar detalja, Jacques Le Goff je vjerojatno jedan od najzaslužnijih za današnju popularnost srednjovjekovlja, usprkos tome što nije tako darovit kao Georges Duby ili duhovit kao Emmanuel Le Roy Ladurie; ali on je, i to nije mala stvar, najvrsniji znanstveni trendsetter što ga ovo stoljeće ima. Svoju ulogu dobroga duha mode Le Goff i sam priznaje, karakterističnom iskrenošću, u predgovoru Srednjovjekovnom imaginariju “Pažljivo analizirana, moda je jedna od Arijadninih niti što vodi k tajnama povijesti. […] mislim da sam bio njezin prethodnik a ne sljedbenik.“

Sjećam se svojega raspoloženja kada je djelo pod naslovom ”L’ Imaginaire médiéval” objavljeno u prestižnoj Bibliothèque des histoires pariške izdavačke kuće Gallimard 1985. godine. Tada sam se tek upućivao u ajne medijevističkoga zanata i bio jedan od bezbrojnih pisača doktorske disertacije: svako mi se novoobjavljeno medijevističko djelo činilo kao da će potpuno promijeniti moju krhku i s mukom skrpljenu temu, ali, istodobno, donijeti i neprocjenjivih koristi. To se odista i zbilo kroz čitanje ovog djela. Nisam tada niti slutio da će i moji budući istraživački interesi slijediti, barem donekle, put od srednjovjekovlja do kasne antike zacrtan Le Goffovom knjigom. Malo je koja studija toliko pridonijela ništenju šegrtske nesigurnosti, jasnom uobličenju mog rada, uočavanju novih, dotad neviđenih i važnih problema tekstova nad kojima se medijevist pati: tada mi se činilo da je to upravo knjiga koju bi čovjek volio jednom u životu objaviti, ali koja se može napraviti samo u osobitom pariškom ozračju gdje znanstvena sreća, kao i ljubavna sreća Mme Bovary u imaginarnom Napulju, traje dan i noć, bez prestanka. Otada je proteklo desetak godina; teza i dalji rad učinili su svoje; ne mislim više da je znanstvena sreća moguća jedino u Parizu. Oduševljenje se preobrazilo u melankolično žaljenje za prošlošću otvorenih obzorja nadopunjeno kritičkim uvidom u život što se već ukrutio u vlastiti znanstveni put. Desetak godina poslije, nakon što sam pročitao mnoge i recenzirao poneku od njegovih knjiga, prepoznajem Srednjovjekovni imaginarijkao jednu od dragocjenih postaja na svom znanstvenom putu (i ne samo na svojem jer su ti skupljeni ogledi otvorili oči mnogim istraživačima srednjovjekovlja); stoga kritičnost, čak bespoštedna, nije naodmet: kritika tog djela istodobno je kritika mene samog i znanstvenoga svijeta kojemu pripadam.

U knjizi su skupljeni ogledi nastali od 1977. godine do 1985. godine u različitim prigodama; bave se različitim temama: periodizacijomsrednjovjekovlja, repertoarom čudesnog i nadnaravnog u njihovim mijenama od kasne antike do razvijenoga srednjovjekovlja, promišljanjem onodobnih prostornih i vremenskih okvira i mjesta, šume, onkraja, vremena i putovanja, poimanjem tjelesnosti i putenosti, književnošću i imaginarnim, klasifikacijom snova u kasnoj antici, te, konačno, promišljanjem odnosa političke antropologije i povijesti. Sam je izbor i redoslijed članaka zanimljiv jer ukazuje na, za ono doba, nove, neslućene problematike i smjerove i razvoja povijesne znanosti: mnogo više nego konačne zaključke, ta zbirka donosi zamamne sugestije, koje su, čak i kad su očevidno pretjerane, prave dragocjenosti. Upućen i pronicav istraživač prepoznat će u tim ogledima mnoge danas prevladane stvari: ono što nije prevladano, to je ljubav prema prošlosti koja pokreće njegov rad i otvaranje istodobno svih mogućih prozora. Šteta je jedino što nastali propuh katkada odnosi i njega samog, kao, primjerice, kroz oštru i čini mi se točnu kritiku njegova postavljanja problema pučke kulture u kasnoj antici, što je, pogotovo u anglosaksonskom svijetu, uslijedila nakon objavljivanja njegove knjige. S druge strane, ta zbirka rasprava amblem je plodnosti, dometa i stanja tzv. Nove povijesti u sedamdesetim i osamdesetim godinama, možda i više od programatske zbirke Faire de l’histoireobjavljene 1974. godine: pokazuje da je nova povijest mnogo prije nova perspektiva povijesnoga tumačenja nego rudnik novih koncepata ili novih povijesti; zaokružuje njezine glavne interese, interdisciplinarnost i otvorenost, ženidbu s novim znanostima poput antropologije i nove ekonomske povijesti, s glavnim pojmovnim novinama poput mentaliteta i imaginarnog, što danas zvuče katkad prevladano i zastarjelo. Iz novog iskustva ne valja pak suditi o starom, jer da Le Goffa nije bilo, ne bi bilo moguće niti krenuti danas ugaženim poljima suvremene povijesne znanosti.

Melita Svetl je, ako se izuzmu oklijevanja u prijevodu nekih srednjovjekovnih imena, korektno obavila svoj posao; on nije bio lagan jer zahtijeva i dubinsko poznavanje francuskoga jezika, ali i posebnog metajezika nove povijesti (metajezik je možda preuzetan pojam; u ozračju francuske povijesnoznanstvene kulture, jezik francuskih povjesničara prije je jedan od tipova književne, esejističke i gotovo romaneskne naracije nego znanstveni metajezik u pravom smislu te riječi, u Le Goffovu slučaju osobito složen jer se novine ne diče novim pojmovima već nijansiranom uporabom uobičajenih). Prevoditeljica korektno prevodi imaginaire sa imaginarno. Je li onda u naslovu bilo potrebno uporabiti riječ imaginarij? To mi se čini prilično opasnim jer od imaginarnog čini nešto slično Weltanschauungu, a takvo pojmovno poistovjećenje, što će svaki čitatelj vidjeti, ni u kojem slučaju nije bila autorova namjera. Drugo, ne treba toliko naglašavati komponentu slučajnosti u pojmu događaja. Slučajnost Le Goff jasno luči i kad je želi istaknuti, upotrebljava odgovarajući pojam accident. Ako se rečenica “ništa nije manje događajno od događaja” prevede sa slučajno i slučaj, ona gubi svoju novopovijesnu težinu.

To oklijevanje u prijevodu ukazuje, čini mi se, na jedan mnogo dublji problem, na valjanost imaginarnog kao jednog od polja povijesnog istraživanja. Taj je problem mnogo dublji od specijalističkih pitanja koje otvara Le Goffova knjiga i koji su bili predmetom brojnih rasprava. Istraživanje imaginarnog, viđeno prvo kao Blochova čudnovata stranputica, prepoznaje svoje pretke u Micheletu i Frazeru; poseban je dio istraživanja mentaliteta; bavi se sistematizacijom i klasiranjem onih dijelova kulture gdje se uspostavlja granica između stvarnoga i imaginarnoga, nepoznatim zemljama, podrijetlom ljudi i naroda, viđenjem prošlosti i budućnosti, dušom, smrću, utopijama, slikama i ritualima, služeći se rezultatima psihoanalize, povijesti religija, umjetnosti i književnosti. Problemi tog neobično zanimljivog polja istraživanja su u cilju klasiranja i pravljenja repertoara, u problematičnom poimanju imaginiranja i imaginarnog i u interdisciplinarnosti, osobito što se tiče uporabe pisanih izvora. Teškoće interdisciplinarnosti dobro su poznate i one se mogu prevladati samo još većom interdisciplinarnošću, nikako ponovnim zatvaranjem: budući da seistraživači imaginarnog bave i književnim tekstovima, tim uobičajeno neukrotivim povijesnim izvorima (najslabije svoje stranice napisao je Le Goff upravo o velikim književnim tekstovima poput Božanske komedije), uvođenje problema tekstualnosti u mnogome bi pridonijelo poboljšavanju rezultata. Drugo, kao što se povjesničari tuže na nepovijesnost mnogih istraživanja imaginarnog (u nas objavljena Durandova istraživanja arhetipskih struktura imaginarnoga dobar su primjer toga), tako se i povjesničarima, navlastito Le Goffu, može predbaciti naivnost u prihvaćanju često sumnjivih teorijskih temelja imaginiranja i imaginarnog (samo povlačenje granice između stvarnog kao iskustveno provjerljiva i imaginarnog kao njegove suprotnosti to odlično pokazuje). Treće, klasiranje i sistematizacija, kao cilj istraživanja, nije način izbjegavanja gore navedenih problema, već način njihova prešućivanja i iskazuje se mnogo više kao zgodan način pripovijedanja, nego kao rezultat bez posebnih provjera uporabljiv u daljim istraživanjima.

Spomenuo sam samo nekoliko pitanja, koja mi se nakon desetogodišnjega prijateljevanja s tom knjigom čine važnim. Potanko čerupanje prevoditeljskih rješenja ostavljam čitatelju kojemu to znanje i sprema dopuštaju, a procjenu zaključaka znanstveniku kojega je neizobraženost zapriječila da to dosada učini. I upravo u takvu prosvjećivanju vidim najveći domet ovoga u našim prilikama neosporno velikoga nakladničkoga pothvata.