Piše: Marijan Grakalić

Zločinački karakter nacista i fašista, te takav tipa države i društva dokazan je brojnim primjerim i čitavim studijima. O tome postoji uistinu bogata povijesna literatura i svjedočanstva koja govore o ratu i njegovim posljedicama, o svirepoj rasističkoj politici koji su nacisti i fašisti provodili diljem Europe osnivajući koncentracijske logore i istrebljujući čitave narode putem Holokausta. Ujedno to neželjeno iskustvo bitna je opomena gdje može krenuti ekstremni odgovor na kontroverze predstavničke demokracije u kojoj se njeni osnovni oblici žrtvuju pod svaku cijenu kako bi se sačuvao autoritarni karakter države koja je predstavljena kao izraz povijesne volje naroda i garancija njegove samobitnosti.

Upravo u iskustvu nacističke i fašističke države uočava se kako je pravo glasa prošireno onim zakonskim rješenjima koja garantiraju političkoj eliti status suverena. Vlast je na vođe prenesena ”narodnom voljom” odnosno ”izbornim rezultatima” (u primjeru talijanskog fašizma kraljevskim dekretom), pa tako eliti ima onu moć koju inače ima samo narod.

Svi smo bili svjedoci brojnih primjera kakva je bila stvarnost u populističkoj Hrvatskoj devedesetih godina kada je zbog rata i zbog ruralističkog shvaćanja primata državnog života lako ostvaren politički monopol HDZ-a i praktički uspostavljena autoritarna legalizacije sile iznad temeljnih prava. Hrvatska elita (priča o 200 obitelji) bila je ”državotvornija” od naroda, a narodne su mase to podržale nadajući se, između ostalog, i novoj, pravednijoj raspodjeli materijalnih dobara (pretvorba i privatizacija). Ipak, izostanak zadovoljenja materijalnih interesa masa doveo je do kolaps koncepta takvog elitističkog suvereniteta i otvorio put današnjoj krizi u kojoj političke procedure također ne trpe bilo kakvu intervenciju naroda (štrajkovi zbog Kamenskog, pokret Ivana Pernara, glas javnosti, pobuna zbog Cvjetnoga trga, Građanska akcija, itd.).

Novu situaciju karakterizira da elitistički karakter političkih stranaka i njihovih koncepcija nije nestao. Autoritarne političke stranke (HDZ, HSP, SDP, itd.), njeguju onoliko koliko im treba libertijansku demagogjju kada govore o državi i ustavnom poretku, ali i dalje zaziru od bitnih demokratskih promjena i određene depolitizacije društva. U tom je smislu kriza hrvatske politike najočitiji primjer neodrživosti rezultata prerastanja (državotvornih) političkih navika i tradicija u demokratske ili liberalne bez prethodnog oslobođenja i odmaka od koncepta i prakse elitističkog karaktera vlasti. (Još Mussolini i Gentile govore o fašizmu kao autentičnom liberalizmu).

Naše desna političke elite danas su u procesu vraćanja idejama i simbolima prošlih ancien regimea koje su bliske fašizmu i osiromašenim masama što se sada osjećaju obespravljeno i izigrano. Ideje jedinstvenosti domovine i nacionalne čistoće, artikuliranje monopolarne nacionalne osjećajnosti, veličanje ustaštva, ustaških simbola i vođa, ukazivanje na ”državotvornosti” izvornog koncepta HDZ-a, zagovaranje povijesnog revizionizma (Tomašić, Karamarko, dnevno. hr, itd.), u funkciji su izražavanja nove konzervativne paradigme u čijoj je osnovi merkantilni karakter nekog budućeg fašizma. Dio iste nakane jeste i sotoniziranje antišafizma za kojeg se pri tome veže kompletan period socijalizma i ljevičarskih tradicija, pa se onda to sve skupa ponegdje predstavlja kao krimen za izjednačavanje zločina.

Posebno su pobude povijesnog relativiziranja antifašizma upereni na post-ratni period u kojem je ”revolucionarnim” metodama tadašnja komunistička partija nastojala osigurati monopol vlasti u bivšoj Jugoslaviji. No, i tu ima svega. Tako se često spominju zločini protiv drugih naroda, Talijana i Nijemaca, iako prije Drugog svjetskog rata tu nije postojao diskriminatorski odnos. Dapače, diskriminacije se značajno pojavila prema većinskom stanovništvu od strane tih manjina onda kada su im išle na ruku osvajačke pozicije, Mussolinijevo pripajanje Istre i dijela Dalmacije te Njemačko komadanje bivše Jugoslavije. U tom periodu upravo te manjine i njihovi akteri postaju diskriminantni prema drugim narodima, a značajno se pri tome slijedila i politika rasne čistoće. Recimo da je nemoguće da se iz Hrvatske iselilo nakon Drugog svjetskog rata 400.000 Talijana jer ih nikada toliko i nije bilo. Talijanski popis stanovništva iz 1936. pokazuje približno 230.000 ljudi koji su označili talijanski jezik kao svoj. Također, po navodima V. Geigera oko 240.000 Nijemaca evakuirala je njemačka vojska iz bivše Jugoslavije pred naletima Crvene armije, dok je ostale (oko 200.000) zadesio fatum kolektivne krivnje po udaru Zakonskog akta od 21. studenog 1944. kojeg je donio AVNOJ i po kojemu su svi pripadnici njemačke manjine shodno ratnim okolnostima u kojima su se mnogi svrstali uz nacističku politiku proglašeni krivcima i neprijateljima. Deportirani su u Njemačku i u Sovjetski Savez ili zatvarani u domaće kazamate zajedno s ostalim neprijateljima režima Tako je po prvom poslijeratnom popisu stanovništva iz 1948. godine u Jugoslaviji  bilo još svega 58.000 pripadnika njemačke manjine.

Antifašistički pokret nije bio isključivo komunistički, kao što niti poslijeratni zločini nisu bili isključivo politički. No neosporna je činjenica da su upravo komunisti bili ti koji su predvodili višegodišnju antifašističku borbu i stvorili partizanski pokret i kasniju Vojsku Nove Jugoslavije koja je u ratu pobijedila njemačke, talijanske i domaće fašiste i naciste. Današnji revizionizam temelji se ne toliko na znanstvenim istraživanjima koliko na interpretacijama u kojima bi nova nacionalna historiografija trebala biti ona poželjna a ne ona stvarna. Brojne su knjige napisane zato da se dade materijala jednostranom pristupu koji odgovara aktualnim nacionalnim ideologijama a što nema nikakve veze s ozbiljnim znanstvenim proučavanjem Drugog svjetskog rata. Razlog tome je u težnji da se nacionalni prioriteti predstave kao jedino meritorno u općoj kulturi sjećanja pa makar to značilo i suštinsko negiranje antifašizma.

Sigurno da je bilo žrtava poslijeratna revolucionarnog sistema i za osudu su svi zločini, posebno oni ideološkog predznaka. Ono što je uistinu odvratno jest stalno nastojanje da se pijetet prema stvarnim žrtvama zloupotrebi kako bi se jedno doba prikazalo tendenciozno. Posebno se to vidi danas kada su na sceni ideologije i pokreti koje slobodno možemo nazvati anti-antifašizam. Zbog toga nije slučajno da Narodno-oslobodilačka borba još uvije traje i da se ne smije propustiti Antifašistički marš devetog svibnja u Zagrebu.