Mašinko, mašinko moja piši…

(Radovan Zogović)

Piše: Marijan Grakalić

Počeci značajnih političkih agitacija Stipe Šuvara i njegove borbe protiv ”krvih skretanja” koje su u mnogome obilježile njegov lik i djelo vezani su uz pamflete što ih je kao miljenik Vlade Bakarića pisao protiv filozofa okupljenih šezdesetih godina XX. stoljeća oko ljevičarskoga časopisa ”Praxis” na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njihov je veliki grijeh bio uvid u ideju o potrebi da partija odstupi od svoje avangardne društvene uloge kako bi društvo opstalo. Oni su kroz filozofsku kritiku razotkrili opću hipokriziju tadašnjeg sustava i na izvrstan način pokazali kako su se i zašto ideje i ideali socijalizma otuđili od naroda i stvarnosti. Partijskim funkcionarima i onima koji su živjeli od tog kruha to narafski nije bilo drago. Praxis je srušio mit o tome da filozofsko i marksističko mišljenje postoji jedino u partiji ili po njezinom odobrenju. Šuvara je plašilo da je svrha filozofske rasprave o partiji put ka preuzimanju njezine uloge, dok mu je dimenzija kako je funkcija filozofske kritike razotkrivanje istine ostala strana. Ujedno pokazalo se kao su izučeni profesori daleko napredniji od one teorijske misli koja se za potrebe partije uzgajaja na raznim institutima, fakultetima, studijima ili političkim školama. To iskustvo i velika popularnost Praxisa kako u inozemstvu tako i među utopistički raspoloženim studentima, bila je važna jer ako se istina već ne može shvatiti ili podnjeti, onda se ona svakako mora na ovaj ili onaj način kontrolirati.

Treba se podsjetiti da već i prije toga postoji bogata višedesetljetna partijska tradicija kontrole pismenosti i umjetnosti, a koju je Šuvar dobro poznavao. Naime, već je politika Narodnog fronta istakla kako je obrazovanje ključ revolucije i novog društva. Lenjinov narodni komesar za prosvjetu Anatolij Lunčarski smatrao kako je ”riječ oružje” i da nova vlast ne može dopustiti slobodu misli jer bi to bilo isto kao da dopusti mitraljeze. Nekada je glavni organ istine bio Agitprop odnosno Odjeljenje za agitaciju i propagandu. U njemu su radili i od njega bili podržani između 1945. i 1952. mnogi kasnije čuveni pisci i ”klasici” naše književnosti ali i drugi umjetnici zahvaćeni strašću instruiranja masa za ”novo društvo”. Progoni i zabranjivanja u početku su bili javni i otvoreni, no svojevrsnu prekretnicu dao je Miroslav Krleža kada je na Kongresu književnika u Ljubljani 1952. godine iznio referat koji se zalaže za punu slobodu umjetnosti i pisane riječi. Od tada, a posebno u dugom periodu usvajanja i razvoja samoupravljanja, cenzura poprima druge oblike. Ideološka represija počinje se događati bez pisana traga i daleko od javnosti iako je sve bilo naizgled demokratski i nezavisno. Formiraju se nebrojeni kulturni savjeti na svim nivoima vlasti, komisije i razne forme koje daju prijedloge i mišljenja, a sa ciljem da se umjetnost i mišljenje drži u poželjnim granicama. Važan kotač tog represivnoga ideološkog aparata bio je i Stipe Šuvar koji se istinski bojao da bi sloboda mišljenja mogla detronizirati vlast partije i zaustaviti razvoj društvenog eksperimenta kakav je bio samoupravni socijalizam. Zato kao profesor na Filozofski fakultet, u kabinet kojeg dijeli s praxisovcem dr. Kuvačićem, opsežno zagovara poznate dogme revolucije, zalažući se za samoupravljanje i usaglašavanje a ne neposredni izbore. Nešto kasnije opirući se napretku kao Sekretar (ministar) za kulturu SR Hrvatske provodi poznatu reformu školstva koja u prvi plan stavlja poželjna a ne potrebna rješenja. Ona slijedi politiku kakva se već vodila kada je krenulo ”omasovljenje” partije kojim je proširen njen autoritet iako su osnovne dogme i dalje bile nedodirljive. Tako je i školska reforma trebala stvoriti dojam šireg i obuhvatnijega obrazovanja iako se ono nije dogodilo. Kvalitet strukovnih i zanatskih škola ostao je isti, ali se ukinulo i ograničilo gimnazije jer se željela klasna ”ravnopravnost”. Mjesta u školama i obrazovanju sada su se nastojala formirati u odnosu na potrebe tvornica i drugih privrednih subjekata što možda mnogo govori o ”tržištu rada” ali malo znači za kvalitetno obrazovanje.

Šuvarov politički karakter veoma uvjerljivo pokazuje materijal kojeg je osobno dao izraditi kao član CK SKH i predsjednik Komisije za idejna pitanja i informiranje 1984. godine, a nosi naziv: ”O nekim idejnim i političkim tendencijama u umjetničkom stvaralaštvu, književnoj, kazališnoj i filmskoj kritici, te o javnim istupima jednog broja kulturnih stvaralaca u kojima su sadržane politički neprihvatljive poruke“. Taj popis hereza i neprijatelja socijalizma poslužio je kao osnova za raspravu na „Savjetovanju o idejnoj borbi u sferi kulture i stvaralaštva“ koje je održan 23. maja 1984. godine u Zagrebu u zgradi CK na Prisavlju (bivša Karla Marxa). Sam tekst prohibitoruma navodno je redigirala Šuvarova supruga Mira koja je tada radila u stručnim službama spomenute ustanove.

Nakon što je savjetovanje održano Matija Bečković u ”Otvorenom pismu javnosti” koje izlazi u štampi taj materijal naziva ”Belom knjigom” aludirajući na crnilo prozivanja i potencijalno proganjanje, pa je otuda taj naziv prati do današnjih dana. Kao knjiga tiskan je iste godine u Beogradu kod privatnih nakladnika Antića i Zakića, no distribuciju je spriječio Okružni sud zbog stihova zabranjene pjesme Gojka Đoge ”Vunena vremena” koji se tu citiraju. Sadržaj obuhvaća ”devijantne pojave” u razdoblju od početka 1982. do 20. ožujka 1984. godine, kada je završeno pisanje materijala. Sama skripta ima izvornih 237 stranica, no nakon debate na ”savjetovanju” koja je također zapisana, dodane su još 72 pa ih je ukupno 309. U tom već tada anakroom manifestu u duhu prave partijske inkvizicije apostrofira se preko 200 intelektualaca iz cijele Jugoslavije od kojih je čak 170 bilo iz Beograda.

Izazvalo je to burne reakcije koje su osudile pokušaj obnove jedne Zogovićevske estetike (vidjeti stihove na početku). Moguće je i to da su Šuvara zanijeli snovi o potencijalnoj jugoslavenskoj ”kulturnoj revoluciji” čemu se pritajeno nadala njegova politička koterija što je tada prevladala u omladinskoj organizaciji u Hrvatskoj i dijelu njezina tiska.

Problem je ipak bio mnogo veći s druge strane, pa je i danas otvoreno pitanje koliko je ”Bijela knjiga” ustvari doprinijela jačanju nacionalističkih tendencija u Savezu komunista Srbije. Naime, Predsjedništvo CK SK Jugoslavije pozvalo je obje strane na razgovor. Tako u srpnju 1984. dolazi do sastanka predsjednika Komisije za idejni rad Srbije Prvoslava Ralića i Hrvatske samog Stipe Šuvara. ”U Beogradu nema čovjeka koji je taj materijal pročitao i koji ga odobrava” rekao je Ralić, dok je Špiro Galović, tadašnji sekretar CK SK Srbije koji je vodio cijeli sastanak, dodao: ”da se negativne karakteristike naše kulturne i društvene situacije u širem smislu potenciraju preko svake mjere… da se danas više nego ranije manifestira jedan isto tako poguban stereotip u odnosu na Srbiju koji ukazuje načelnu sumnju u našu politiku ravnopravnosti“.

Očito se Šuvar koji je u Beogradu nakon 1971. godine bio rado viđen gost jer se istakao u čistki starijih i manje dogmatskih hrvatski komunista ”ogrezlih” u nacionalizmu ovim potezom daleko precijenio. Dakako, druga je stvar da li mu je i tko tada što obećao, no u ovom pitanju svaka je potpora izostala. Ivan Stambolić, tadašnji predsjednik CK SK Srbije, u biografskim razgovorima koje je s njime vodio Slavko Ćuruvija sredinom dvijetisućitih, reći će da je ”Bijelu knjigu” i on doživio kao napad na sebe, na ljude oko sebe i srpsko partijsko rukovodstvo tog vremena zato jer se ona bavila Beogradom i stotinama srpskih intelektualaca koji su tu proglašeni neprijateljima.

Namjera da se popisom nepoćudnih (Predrag Matvejević, Stanko Lasić, Dimitrije Rupel, Ljubomir Tadić, Stjepan Čuić, Drago Štambuk, Igor Mandić, Antonije Isaković, Lojze Kovačić i Rajko Grlić, itd.) politički poentira i krene u reformu socijalističke kulture tako je propala nekoliko godina prije nego što će propasti samoupravni socijalizma i jugoslavenska federacija. Ujedno ovo je bio prvi značajni javni poraz onih tendencija koje su socijalističku kulturu shvaćale upravo onako kako je napisano baš u samoj ”Bijeloj knjizi”: ””Idejna borba kao element klasne borbe; sukoba realnih interesa; u suštini uvijek teži monologu. Njen idealni cilj je ušutkavanje druge strane. Naime, ako su posrijedi snage kojima situacija pogoduje – tako da se oni kojima ne pogoduje pomire sa sudbinom. A ako su posrijedi nosioci novoga – da se protivnici promjene i napretka uklone kao organizirana snaga s povijesne pozornice.”