Piše: Romano Bolković

Ne znam što bi kao tema bilo primjerenije časopisu namijenjenom mahom čitateljicama nego – romantika. Iako, ni tu nije uputno diskriminirati: comte de Villiers de l’Isle-Adam ljudski je rod podijelio na romantike i glupane. Dragi i dobri profesor Branko Despot, za čijih su predavanja u sumrak polijetale posljednje sove naše mladosti, učio je da je klasični njemački idealizam, kao čežnja za zavičajem, najčišća forma romantizma. Što bi onda, vlastitim rječnikom, bio romantizam?

Potražimo pomoć u slici, da bude zornije: izabrao sam Noć u luci, Caspara Davida Friedricha, zbog čitateljica: osim balustrade, crkve i križeva jarbola, tu su, u noći, i dvije ženske osobe: slika je poznata i pod nazivom Sestre, nastala je između 1818. i 1920., kad je za svoju suprugu, Charlotte od Prusije, Alexandru Fedorovnu, kupuje Nikolaj Pavlovič, budući ruski car. Tu imamo sve potrebno: ponajprije noć. „Ne nosi li sve što nas inspirira boju noći?“, kaže u četvrtoj Himni noći Novalis, dodajući: „Ona te nosi, poput majke, i svu svoju veličanstvenost njoj duguješ. Iščezao bi u sebi – rastvoren u beskrajnom prostoru – da te nije držala…“. Što sad ta slika znači?

Romantizam je povratak u prvotni, arhaični noćni svijet. Mogli bi kazati da je to i povratak Velike Majke, tamne božice prirode koju Sveti Augustin osuđuje kao strašnog neprijatelja kršćanstva. Ujedno je to i povratak u utrobu Velike Majke, u mrak vlastite nutrine. To je ta noć. Otuda taj mrak, svi ti demoni i nokturalni senzibilitet romantizma. Nasuprot iluminaciji prosvjetiteljstva, vjeri u svjetlo razuma, ovdje se otkrivenje zbiva kao u tamnoj komori, i tu opskurnost nije igra riječi: ona sugerira da se shvaćanje sama sebe rađa iz gledanja u nešto drugo, u vanjski svijet, iz tame svoga sopstva. Upravo kao tamna komora, onaj koji gleda potpuna je praznina – rupa u stvarnosti.

Sada je već prvotna slika jasnija i predodžba je dospjela do pojma: umjesto tradicionalnih metafora o subjektu kao svjetlosti, romantizam je tu unutrašnjoj u kojoj se, kao u Novalisovij himni, rastvaraju svi dani identiteti, shvatio kao mrak. Hegel to naziva: “noć svijeta”, negativna moć koja poništava sve što je određeno. Navodno su prvi poštovatelji Descartesa bile žene. Zašto? Objasnimo to ovako: i psihoanaliza počinje od ženske histerije – koja je upravo pitanje, dvojba: Jesam li ja doista to što kažete da jesam? Muškarci su obično ugroženi histeričnim ženskim ispadima, iza kojih ne mogu vidjeti nikakvu logiku. Čini se kao da histerične žene nemaju nikakav identitet. A poanta je onda u tome da ta nekonzistentnost u gledištima i ponašanju upravo jest sam subjekt, srce tame s one strane svih pozitivnih identifikacija. Recimo, to je ono što u „Srcu tame“ Kurtz gleda kad kaže “Užas! Užas!”. On gleda tu prazninu iza stvarnosti. S obzirom na razliku spolova, to znači da je sam pojam subjekta izvorno ženski, a da muškarci imaju tendenciju pobjeći od tog bezdana i identificirati se s nekim pozitivnim svojstvom ( pa se onda kao vrhunac ličnosti smatra konzistentno ponašanje, ponavljanje istog ). Recimo, kao Jack Torrance u “Shiningu”, koji beskonačno ponavlja istu rečenicu. Kad se dođe to toga zida, u tom bezdanu od kojeg se bježi, a koji zapravo leži iza svih mogućih identifikacija, krije se mogućnost oslobođenja. Svatko to nosi u sebi. Dakle, subjekt je sloboda, pretpostavka za svaki stvaralački čin, razaranje onoga što jest da bi se moglo stvoriti nešto novo. Prema tome, subjekt je s one strane stvarnosti, ili: subjekt nije stvar.

No, ali ako nam je sada shvatljivo odakle sve te romantičke noći, kakav je to gotski mrak i koji je položaj čovjeka u tom kozmosu koji je poput Tertulijanova pera mračan a blještav, o kakvom to zavičaju priča stari profesor Despot kad govori o romantičnoj čežnji?

Romantika je Roma i Antika. Što pak to znači? Naravno, lako je složiti se da sama riječ priziva roman, romansu, književne vrste pisane romanskim jezicima, ali, misli tu se i na nešto drugo: u jesen 1799. Novalis piše esej Die Christenheit oder Europa: već u uvodnom paragrafu govori o lijepim vremenima kad je Europa bila kršćanska zemlja, jedinstven kršćanski svijet: paragraf završava riječima koje taj svijet nazivaju eigentlichen vaterländischen Welt. Iako je uz taj Svijet fus-nota koja na njemačkom sugerira Jenseits, ta autentična duhovna stvarnost može se misliti i kao Europa latiniteta, budući da paragraf govori o srednjovjekovlju: riječ je o posljednjem dobu sveeuropskog jedinstva, o Europi gotike, i bez obzira je li Novalisov pogled na tu epohu romantičan, on je upravo stoga romantičarski: Roma ovdje stoji za Christenheit, za jedinstveni kršćanski svijet kao autentični duhovni zavičaj. Izvedenice, kao što su revival gotičke arhitekture ili gotički roman, ovdje samo izvanjski aludiraju na ono bitno: gotika je ovdje shvaćena još samo kao oblast nadnaravnog, uglavnom onoga što podrazumijeva neprevediva njemačka riječ unheimlich, a ti scenski efekti i rekviziti samo otežavaju razumijevanje bitnog: romantika je autentična nostalgija, čežnja za iskonskim zavičajem, shvaćenim kao svijet europskog kršćanskog duhovnog jedinstva.

Toj odrednici pridolazi Antika: pogledajte sada sami galeriju romantičarskih slika: ruine Antike, drevni arkadijski pejzaž mitske Grčke i Rima. Nije neobično da upravo u ta vremena nastaje neologizam: nostalgija, medicinski termin smišljen u 17. stoljeću da bi nadomjestio uobičajeni izraz Heimweh, čežnju za domom. Izvorno je označavao bolest nastalu zbog prostornog izmještanja izvan domovine. Termin nostalgija sastoji se od dvije grčke riječi, nostos (povratak kući) i algos (jad, patnja ili tuga). Kad se tome priboji da su Algeji iz grčkog mita bili djeca Erisa (svađe), te braća i sestre Lethe (zaborav), Limosa (gladi), Ponosa (trud, muka) kao i mnogih drugih nedaća, sasvim je razvidno da je nostalgija tuga, čemer i jad. Ali, kakva je to tuga i za kakvim se tu povratkom kući čezne?

Očito, riječ je o povratku u zavičaj, a taj je zavičaj Heimat, istinska domovina koja je duhovna postojbina. Moguće ju je shvatiti politički kao Sveto Rimsko Carstvo, ali to bi bilo promašeno: možemo sada prisjetiti se one fus-note Jenseits, pojma koji sugerira onostrano: taj drevni autentični vaterländischen Welt čini se da je nužno shvatiti kao Kraljevstvo koje će doći u slavi, no koje je prije nas: ἐλθέτω ἡ βασιλεία σου; riječ je, jasno, o Kraljevstvu iz druge prošnje, za kojim „danomice čeznemo da dođe… a ta čežnja jest Marana tha.“

Kakvo je to Kraljevstvo, ako bismo ga striktno promislili?

Kristova neposredna svjetovna uloga bila je da bude kralj, da izbavi Židove iz ropstva, da uspostavi svjetovno kraljevstvo. Ta je uloga doživjela neuspjeh. Treba, međutim, dobro shvatiti u čemu se taj neuspjeh sastoji. Krist je rekao: “Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta.” (Ivan 18:36). Kraljevstva koja su “od ovoga svijeta” su kraljevstva zasnovana na sili i rodu, Kristovo se dakle kraljevstvo ne zasniva na sili, što je jedan prirodni način vezivanja ljudi (vanjski autoritet), niti na rodu, već na ideji, koja je onostrana, natprirodna, a samim tim i kozmopolitska (sloboda nije prirodno svojstvo pojedinaca, već duhovna supstancija čovjeka). Ideja ne veže prirodno (vanjska prisila ili nužnost) već neprirodno (unutarnja nužnost ili sloboda). To je ljubav. Platon je ovu ljubav odredio kao eros, a ova mania ili entuzijazam nije ljubav prema nečemu u ovom svijetu, već ljubav prema onostranoj, duhovnoj ideji. Ona je neprirodna, jer nas smješta izvan (eks-stazis) prirodnog ciklusa svakodnevnog života. Zato kršćanstvo nije, kako se zna reći, još jedna religija koja oslikava prirodni ciklus umiranja i ponovnog rađanja, izmjene godišnjih doba, ili prelazak vlasti u rodu s oca na sina, već upravo suprotno, kršćanstvo je religija koja nas iz tog ciklusa izbavljuje, tako da nas veže za ideju (koja je apsolutni rod). Po tome je zapravo kršćanstvo jedina religija, jer jedino ona veže. “Filozofi”, kaže Platon, “nisu nikada ništa drugo ni željeli no da umru i da budu mrtvi.” Tako bi romantika shvaćena kao klasični njemački idealizam shvatila i Heimweh, čežnju za domom, i Heimat, istinsku domovinu.

No vaterländischen Welt romantički je moguće shvatiti i divnom metaforom Venedikta Jerofejeve, onom krasotnom „nesavršenog blaženstva kao… kao u utrobi maćehe“. Ne, ne radi se tu tek o duhovnom carstvu slobode, niti o Nebeskom Jeruzalemu, niti o onoj nutrini u koju se ulazi u skladu s naputkom Visita Interiora Terrae Rectificando Invenies Occultum Lapidem, niti o mitskoj Arkadiji ni o Goetheovom Rimu u kojem se, pod vedrinom apeninskog neba, “čovjek u svijetu ipak osjeti kao kod kuće, a ne kao lutalica ili prognanik“: ja mislim da je romantika čežnja koja čezne za samom sobom, ali ne (samo) stoga jer joj njen predmet izmiče, nego je romantika samosvršna čežnja: ono što tražimo ne postoji, i baš stoga ga i tražimo; konačno, samo je takva potraga romantična, i samo je takva potraga romantika. U čemu bi se romantika našeg putovanja onkraj noći sastojala, ako ne u romantizmu vjerovanja da ćemo dospjeti do vlastita izvora? Pokušavajući doći do granica beskraja, onog golemog i onog neznatnog, idući prema van ulazimo u sebe: očito, romantička nas čežnja konstituira.

Pokušavajući nemoguće, prevesti naime pojam unheimlich – nadnaravnu jezu koja se javlja pri pogledu na nešto prisno što se odjednom ukazuje kao tuđe, kao strano, kao ruka Mr Hydea doktoru Jekyllu – Boris Buden kaže da “riječ unheimlich prati čovjeka na njegovu putovanju kao zagonetna slutnja neke univerzalne Itake, i jeziva i lijepa u isti čas, kao i sve ono što na sebi nosi nerazdvojive znake Erosa i Thanatosa. Ambivalenta je, jer iznosi na vidjelo ambivalentnost stvari same.” Kundera bi se složio s time. Naposljetku, kaže Boris, ista riječ odgovara i onom drhtaju duše kad se suoči s istinom ljubavi tako jasno izraženoj u njemačkoj uzrečici: “Liebe ist Heimweh” (Ljubav je čežnja za zavičajem, nostalgija).
I, tu smo, ako tako radije želite, na kraju naše potrage za smislom romantike: riječ je, naravno, o ljubavi, o čemu bi drugome bila, i o osjećaju – da konačno pri spomenu romantike reknem i tu riječ – koji se javlja u trenutku suočenja s istinom o njoj: unheimlich