Piše: Edit Glavurtić, slikovnost: Ratchin Sergey

Bilo je to jednog ranog proljetnoga jutra, upravo nekako u ovo doba godine.
U pamćenju mi je još živo urezan svaki detalj; cvrkut ptica, miris pržene kave iz obližnje tvornice, zvižduk vlaka u daljini, stabla u cvatu i…
No, da ispričam redom. Nakon što sam devedesete preselila za Beč, tamo me dočekala stvarnost kakvu u Zagrebu nisam poznavala. Dotad sam uživala u privilegiranom studiju na likovnoj akademiji, a nakon toga radila jednako kreativan, i tome odlično plaćen posao u Zagreb filmu. Beč me dočekao hladno, kao i svakog stranca koji se od samog starta mora osloniti sam na sebe.

Kad sam nakon nekoliko mjeseci napokon našla posao, popustio je grč nesigurnosti i financijske neizvjesnosti, ali posao je bio naporan, stresan, odgovoran, i radilo se svaki dan osim ponedjeljka u kojem baš i nisam mogla uživati, jer je bio prekratak za odmor, pošto bih nedjelju od jutra do večeri provela na poslu.
Radila sam u jednom dućanu suvenira u hotelu koji je imao pet zvjezdica, zahvaljujući kojima su tamo odsjedali imućni i veoma razmaženi gosti, tako da je dućan morao biti otvoren svaki dan u godini. Božić, Uskrs, državni praznik, Nova godina … uvijek!
Pošto je odgovornost dio moje prirode brzo sam se uklopila, ali sam bila iscrpljena. Kući za Zagreb nisam išla dvije i po godine, niti sam u tom vremenu imala i dana godišnjeg odmora. Svatko tko se u stranom svijetu morao snalaziti sam, i voditi računa o raznim vizama, i dozvolama, znati će zašto.
Prva prilika za odlazak za Zagreb bila je u proljeće devedeset i druge godine.

Nikad neću zaboraviti trenutak kad sam sjela u autobus, i noćnu vožnju koja se otegla do beskraja. Ogromno uzbuđenje i neudoban položaj nisu mi dali oka sklopiti, samo sam se gnijezdila u uskom sjedalu, i gledala na sat.
Napokon, oko pola pet ujutro, sa svitanjem stigosmo u Zagreb, na autobusni kolodvor. Ruku punih teške prtljage koju sam jedva vukla za sobom, sačekala sam jutarnji tramvaj, pa polako kući, upijajući gladno sliku gradskih ulica i parkova, osluškujući melodiju svoga jezika koji mi je toga jutra zvučao kao molitva.
Koliko mi je sve to nedostajalo, i koliko sam za tim čeznula, tek sam tog trenutka postala svjesna.

Stanovali smo u Meršićevoj ulici na Trešnjevci, pored željezničke pruge, no uvijek sam izbjegavala mračni smrdljivi pothodnik, pa bih radije gledala dolazi li vlak, pa preskakala tračnice, kao i svi ostali iz kvarta. Nakon što sam toga jutra i tu prepreku uspješno savladala, a zbog silne prtljage bio je to pravi podvig, nađoh se napokon na pravoj strani pruge, trebalo je samo još skrenuti u prolaz prema kućama, i zakucati mami na vrata. Tek je prošlo pet ujutro, nigdje čovjeka na vidiku.
Samo koncert ptica, svjetlucanje rose i mali drvored u punom cvatu, tako lijep da
nisam vidjela ni stare oronule zgrade, ni zapuštena željeznička skladišta.
Meni se sve činilo kao slika raja.

Odjednom, ispod jednog razlistanog drveta, spazih mamu kako širi ruke, hrli mi u susret i smije se „Seko moja, pa gdje si dosad, znaš li koliko te već čekam?“
Ne postoje riječi kojima bih opisala tu sreću, pa neću ni pokušavati.
Jedna od druge skrivale smo suze, brišući ih u potaji, a ona mi je na brzinu objašnjavala što sve imam u hladnjaku za doručak, i kako mi je već skuhala kavu, i sašila široke ljetne hlače da se mogu presvući, i raspremila krevet da odspavam… ali sad mora juriti da ne zakasni na posao, jer je već skoro pola šest!

Sjela sam na kućni prag u hlačama modrim od potočnica i različka, sa šalicom već potpuno hladne kave, cigaretom u drugoj ruci… i da mi je netko tog trenutka ponudio cijeli svijet, ja bih bez razmišljanja odbila, jer svijet sam tog trenutka imala.
U tom minijaturnom vrtu ispod rascvalog jorgovana, uronjena u jutro puno miline i spokoja, u trenutku nepomućene sreće sebi dovoljne. I dan danas ganuta sam kad se sjetim topline osjećaja koji se prelijevao, i prelijevao .
Bila sam kod kuće. Kod svoje kuće.

Proživljeni život album je sa bezbroj slika naših najbližih i najmilijih, u raznim zgodama i prilikama. Kad pomislim na svoju mamu, vidim je kako u kuhinji radi
štrudlu od trešanja, u krevet mi nosi kavu, izrađuje čipku, čita, zalijeva svoje ruže.
Ali, kad bih je trebala slikati ( a uvijek je u šali znala reći – svi slikari portretiraju svoje mame, a ti … ništa!) ni trenutka ne dvojim koja bi bila pozadina slike.
Jedno malo drvo, prolistalo pored željezničke pruge, onog davnog proljetnoga jutra.
Koje nekom divnom čarolijom ne prestaje. Dapače, slika je godinama sve oštrija, do posljednjeg detalja. Čujem zvižduk vlaka u daljini. Cvrkut ptica.
I nju kako izgovara „seko moja, ma gdje si mi dosad?“