Anatifašisti u Ludbregu odali počast nevinim žrtvama ustaškog terora

Svake se godine oko 22. travnja svečano obilježava obljetnica proboja logoraša iz Jasenovačkog logora smrti. U proljeće 1945., kada se bližio kraj kvislinške tvorevine NDH, ustaše su poubijale na stotine posljednjih logoraša. Cilj je bio zametnuti svaki trag četverogodišnje zločinačke djelatnosti prilikom koje je ubijeno stotine tisuća djece, žena, muškaraca. Dob, spol, zdravstveno stanje nije bilo bitno – ako se netko smatrao neprijateljem NDH onda bi završio u jednom od ustaških logora smrti. Nepoželjni u novoj državi bili su svi Srbi, Židovi, Romi, ali i antifašisti bez obzira na nacionalnu pripadnost. Najstrašniji logor bio je kod sela Jasenovac, na ušću rijeke Une u Savu. Procjenjuje se da je u tom logoru na najgori način ubijeno između 83.000–100.000 ljudi, točni podatci nikad neće biti dostupni. Među stradalima bilo je dvjestotinjak osoba s šireg ludbreškog područja.

Malo je osoba koje su ušle u taj logor, a poslije žive izašle iz njega, a još je manje onih koji su preživjeli do današnjih dana. Među tim rijetkim ljudima je dvoje naših sugrađana: Ratko Zlojtro iz sela Bolfan kod Ludbrega i njegova sestra Savka u nedalekom selu Segovina. Rodom su iz okolice Bosanske Dubice gdje su živjeli sa svojom obitelji, rodbinom, prijateljima. Ratko je imao 11, Savka samo 8 godina. A onda je stiglo najgore: „Onda su došli ustaše i Nijemci, sve nas pokupili i odveli u Dubicu. Tu su nas prozivali prema skupinama: stari posebno, mladi do 25 posebno, djeca posebno. Krenula je kolona od nekoliko kilometara ljudi prema Jasenovcu – tada nismo znali kakvo je to mjesto. Kada smo došli do ulaza, to je bilo toliko ljudi da nismo mogli ući pa su nas djecu smjestili u stočne vagone i tu smo bili 15 dana. Po najvećoj vrućini, hranu nam uopće nisu dali, a vodu tek svaki treći dan. Tek kada su likvidirali starije logoraše, dio naših je mogao ući u logor. Nas djecu su poslali u Sisak, odakle smo išli pješice za Lipik gdje smo bili kraće vrijeme pa natrag za Sisak. Onda su nas opet poslali u Jasenovac, tamo smo bili uz samu Savu, ispričao je tužnim glasom Ratko.
Takva traumatična sjećanja nikad ne izblijede pa, iako je bio samo dječak, Ratko se još sjeća terora u Jasenovcu: Ljudi su tu bili kao stoka. Logoraši blijedi, slabi. Bio je kolovoz, a u Jasenovcu mrak, magla, bodljikava žica. I mnogo ustaša, legionara, Švaba. Vidio sam dok su pozivali bolesnu djecu kao za bolnicu, a onda ih ubijali. Poput klada žive su ih bacali u peć. Nas je spasio neki poznanik koji nas je odveo u Zagreb, odakle smo sestra i ja vlakom stigli u Ludbreg. Tu su nas uzeli dobri ljudi i tako sam tu ostao do danas. Moj otac, majka i starija sestra su negdje stradali. Poslije rata smo ih tražili, raspitivali se za njih, ali ništa nismo doznali. Od 9 stričeva, kraj rata je doživio samo jedan. U mom rodnom selu sve je bilo opljačkano, blago nestalo, a kuća spaljena.

Ratko je poslije rata dva puta posjetio Spomen područje Jasenovac i odao počast žrtvama. Iako je to mučno sjećanje i velika tragedija za njega, smatra da današnja mladež premalo zna o tim događajima. Zato bi se o tome trebalo više govoriti, mlade voditi u Jasenovac.

Intervju s gospodinom Ratkom Zlojtrom samo je dio velikog istraživanja u sklopu projekta „Ludbreg i okolica u Drugom svjetskom ratu“ koji provodi urednik prof. Milivoj Dretar sa timom povjesničara. Projekt se bliži kraju i može se očekivati da će Ludbrežani uskoro dobiti kvalitetnu knjigu o povijesti našeg zavičaja u najvećem svjetskom sukobu. S istraživanjem na ludbreškom području i prikupljanjem svjedočanstava o Drugom svjetskom ratu, komunističkim progonima i Domovinskom ratu započela je i zagrebačka ‘Documenta’ – centar za suočavanje s prošlošću. Sve zainteresirane osobe mogu se javiti prof. Milivoju Dretaru ili izravno u središte Documente. (izvor: pou-ludbreg.hr)